Telo zna šta mu treba

Kontrola nakon tri meseca života na programu mog novog prijatelja, lekara, nije pokazala ohrabrujuće rezultate. Nastavio sam dalje. Sledeća kontrola je urađena nakon što je prošlo šest meseci, a pokazala je da se tumor tri puta smanjio. Potpuna pobeda i trijumf je stigao nakon osam i po meseci od početka programa – tumora više nije bilo.

Istrajnost na putu zdravlja

Sve to vreme odolevao sam pritiscima porodice, prijatelja, kolega sa posla, a onda i lekara koji su mi govorili kako grešim i gubim vreme te da bolest može samo da napreduje.

Znao sam da mi svi to govore dobronamerno, ali ja sam osećao svoje telo i prepoznavao put kojim treba da idem.

Moj prijatelj lekar mi je rekao kako treba prestati sa starim lošim navikama, izbaciti iz prehrane najveći deo one hrane koju sam obožavao. Meso, mleko, jaja, naravno, i proizvode od istih, alkohol, gazirana pića, so,šećer, ma jednom rečju sve ono što nije u prirodi naraslo. Govorio mi je i zašto, argumentovano. Pričao mi je o nesvarljivosti nekih namirnica, zakiseljavanju organizma, o stvaranju sluzi, gnoja. Sirova ili presna, a Boro ili kako moj lekar kaže „živa hrana“, termički neobrađena, je hrana naših dalekih predaka iz vremena kada nije bilo ni lekara niti lekova. Kao iz sna pojavile su mi se slike iz ranog detinjstva kada sam najviše voleo tu sirovu hranu, predivno voće i povrće. Voleo sam i orahe, lešnike, semenke bundeva i med.