Kako povišena temperatura utiče na zdravlje ljudi?

Photo:Pixabay/Maret Hosemann

Osetljiva populacija, deca, trudnice, stari, oboleli od hroničnih bolesti, imaju smanjenu sposobnost prilagođavanja i zbog toga oni sami kao i njihovi najbliži, treba da obrate posebnu pažnju na brigu o zdravlju i ponašanju u letnjim mesecima.

Preporučuje se održavanje sobne temperature ispod 32°C tokom dana, odnosno ispod 24°C tokom noći. Ovo je naročito važno za decu uzrasta do dve godine, osobe starije od 60 godina, kao i za hronične bolesnike.

– Izbegavajte boravak napolju u toku najtoplijeg dela dana (od 10 do 17 časova)

– Izbegavajte naporne fizičke aktivnosti. Ako morate da ih obavljate, činite to u toku najhladnijeg dela dana, što je obično između 4:00 i 7:00 časova ujutru. Boravite u hladu. Ne ostavljajte decu, kao ni životinje, u parkiranim vozilima.

-mRashlađujte telo i hidrirajte svoj organizam

– Tuširajte se u rashlađenoj vodi. Možete da primenjujete i hladne obloge, peškire, sunđere, kupke za stopala, itd.

– Nosite laganu, komotnu odeću od prirodnih materijala, svetlih boja. Ako izlazite napolje, nosite šešir ili kapu sa širokim obodom i naočare za sunce.

– Redovno unosite tečnost, pre svega vodu, bez obzira na eventualno odsustvo osećaja žeđi. Izbegavajte alkohol i smanjite unos kafe i gaziranih bezalkoholnih pića. Uzimajte manje, a češće obroke. Izbegavajte hranu sa visokim sadržajem proteina.

Aklimatizacija

Ukoliko je organizam izložen dejstvu povišene ambijentalne temperature tokom dužeg perioda vremena, on reaguje procesom fiziološke adaptacije (aklimatizacija), što je od izuzetne važnosti za osobe koje u tim uslovima sredine prvi put započinju sa takvom vrstom rada (sezonski radnici ugrađevinarstvu i poljoprivredi).

Proces aklimatizacije može trajati nedeljama, mada, do značajnog stepena adaptacije dolazi već nakon nekoliko dana po prvom izlaganju povišenoj ambijentalnoj temperaturi.

Nakon postignute aklimatizacije na toplotu dolazi do pojačanog lučenja znoja veće dilucije, kao i do umerenijeg povećanja srčane frekvencije nego na početku ekspozicije.

Za postizanje pravovremene aklimatizacije smatra se prihvatljivim takav raspored fizičkih aktivnosti pri kojima se u prva dva dana zaposleni izlaže dejstvu temperature u radnoj sredini (kod rada na otvorenom, radi se o temperaturi atmosferskog vazduha) u periodu trajanja 1/3 celokupnog radnog vremena.

Trećeg i četvrtog radnog dana smatra se da je već postignut neki stepen aklimatizacije, pa je dopušteno da zaposleni na radnom mestu sa povišenom ambijentalnom temperaturom provede 1/2 dužine radnog vremena.

Petog i šestog radnog dana ekspozicija se produžava do 2/3 trajanja radnog vremena. U slučaju prekida rada radi odmora ili zbog bolesti neophodno je sprovesti aklimatizaciju iznova, po pomenutom rasporedu.

Aklimatizacija se smatra potpunom ukoliko je zaposleni sposoban da provede celokupno radno vreme u uslovima povišene temperature, na nivou fizičkih aktivnosti koje zahteva određeno radno mesto.

Ukoliko se ne sprovede regularna aklimatizacija ili se rehidracija neregularno obavlja doći će do poremećaja termoregulacije različitog stepena, počev od pojave lokalnih promena kao što je toplotni osip, pa do toplotnog iscrpljenja i toplotnog udara.

Toplotni talas je meteorološka pojava koju karakterišu povišene temperature atmosferskog vazduha sa vrednostima iznad 32°C u trajanju od tri i više uzastopnih dana, a što je često propraćeno i povećanjem procenta relativne vlažnosti vazduha i smanjenjem brzine strujanja vazduha, koji dodatno opterećuju sistem termoregulacije organizma.

Prisutnost fenomena letnjeg smoga zajedno sa povišenom temperaturom atmosferskog vazduha predstavlja dodatni factor rizika po zdravlje, posebno, urbane populacije.

U grupu lica sa povećanim rizikom po zdravlje u uslovima povišene spoljašnje temperature spadaju osobe sa poremećajem zdravlja tipa:

  • Hipertenzija
  • Kompromitovana periferna cirkulacija
  • Šećerna bolest
  • Cerebrovaskularna patologija
  • Gojaznost
  • Hronična opstruktivna bolest pluća ili druga hronična oboljenjarespiratornog sistema
  • Bubrežna oboljenja
  • Alkoholizam
  • Oboljenja kože koja na zahvaćenom području kompromituju rad znojnih žlezda.

Riziku od obolevanja usled premećaja mehanizma termoregulacije izložene su i kategorije zdravih ljudi:

  • Mala deca
  • Zaposleni u poljoprivredi, direktno izloženi dejstvu UV zraka i povišene spoljne temperature
  • Zaposleni u industriji, permanentno izloženi dejstvu veštačkih izvora toplote
  • Zaposleni u administrativnim i dr. delatnostima, u loše ventiliranim prostorijama u kojima su prisutni drugi mikroklimatski faktori nepovoljni po zdravlje a koji utiču na termoregulaciju; brzina strujanje vazduha <0,5m/s i relativna vlažnost vazduha >70%.
  • Profesionalni sportisti ili osobe koje upražnjavaju rekreaciju na otvorenim terenima (tenis, trčanje…)

Ukoliko je temperatura spoljašnje sredine približno ista ili ista kao temperatura tela (36,5°C), jedini mehanizam odavanja toplote je evaporacija.

Samo po sebi, znojenje ne snižava telesnu temperaturu, već je isparavanje znoja sa površine kože proces kojim se postiže hlađenje u vrednosti od 580 kcal na 1 litar znoja.

Na stepen evaporacije znoja utiču sledeći faktori: ambijentalna temperature vazduha, procenat relativne vlažnosti vazduha, ukupna površina kože izložena uticaju mikroklimatskih faktora sredine, tj. odeća.

Najznačajniji faktor koji utiče na intenzitet evaporacije su relativna vlažnost vazduha, tj. deficit zasićenja. Naime, u uslovima visoke relativne vlažnosti i malog deficit vlažnosti vrednosti pritiska vlage u vazduhu približne su pritisku znoja na koži (oko 40mmHg), što onemogućava evaporaciju znoja, te se znoj sliva niz telo.

Kao posledica kompromitovane evaporacije, može doći do ozbiljne dehidracije organizma. U uslovima povećane relativne vlažnosti i otežanog odavanja toplote putem evaporacije bitan faktor koji je facilitira je brzina strujanja vazduha.

Njen porast dovodi do ubrzane razmene toplote u intimnoj zoni vazduha, usled čega se povećava deficit vlažnosti u neposrednoj okolini tela, olakšavajući tako evaporaciju znoja sa površine kože.

Pored povećanja brzine strujanja vazduha, u cilju podsticanja evaporacije znoja neophodno je konstantno brisanje vlažne kože.

Toplotni stres može predstavljati ozbiljan problem u radnoj sredini i boravišnom prostoru. Bez obzira na promene ambijentalne temperature, težinu fizičkog rada i druge nepovoljne mikroklimatske uslove (smanjena brzina strujanja vazduha i povećana relativna vlažnost vazduha), temperatura toplotnog jezgra organizma ne sme trpeti veća kolebanja.Toplotni osip je jedan od ranih znakova potencijalnog toplotnog stresa.

Njegov nastanak dovodi se u vezu sa toplim i vlažnim uslovima u kojima koža i odeća ostaju vlažne, usled neisparenog znoja. Toplotnim osipom mogu biti zahvaćene male površine kože, kao i celokupna površina torza.

Čak i nakon izlečenja zahvaćene površine kože, potrebno je da protekne narednih 4–6 nedelja do potpune normalizacije lučenja znoja. Često menjanje čiste i suve odeće trebalo bi primenjivati kako kao preventivnu meru, tako i u slučaju već dijagnostikovanog toplotnog osipa.

  1. Toplotni edem. Kod nepotpune aklimatizacije dolazi do otoka gornjih i donjih ekstremiteta. Do oporavka dolazi nakon boravka u hladnijem okruženju u trajanju od 1 do 2 dana.
  2. Toplotna sinkopa smatra se najblažim poremećajem termoregulacije.

Karakteriše je gubitak svesti u toku obavljanja fizičke aktivnosti pri izloženosti povišenoj temperaturi okoline u dužem periodu vremena (poljoprivredni i građevinski radovi, saobraćajna milicija). Do sinkope najčešće dolazi već nakon dva sata rada u uslovima povišene ambijentalne temperature usled povećanog gubitka tečnosti i nedovoljne rehidracije u toku rada.

Osim gubitka svesti, prisutni su i hladna i vlažna koža i slab puls. Ovo stanje zahteva lekarsku pomoć, a do njenog pružanja osobu bi trebalo premestiti na hladniju lokaciju, postaviti je u vodoravan položaj, te ukoliko je svesna, započeti rehidraciju davanjem malih gutljaja ohlađene vode.

Mere prevencije:

  • Smanjenje intenziteta fizičke aktivnosti ili skraćenje vremena izloženosti dejstvu povišene ambijentalne temperature.
  • Redovni unos tečnosti (1 čaša vode/20 min) u ustaljenom ritmu, bez obzira na eventualno odsustvo osećaja žeđi.
  • Obučiti radnike da se međusobno osmatraju radi pravovremenog uočavanja početnih simptoma dehidracije, da bi se sprečilo dalje pogoršanje kliničke slike i još veća dehidracija.

Toplotni grčevi

Manifestuju se u vidu nevoljnih spazama, uglavnom, radne muskulature donjih i gornjih ekstremiteta, kao i abdominalne, praćenih bolom. Nastaju naglo u toku same fizičke aktivnosti ili, pak, 2–3 sata nakon prestanka rada.

Takođe, povišena telesna temperatura nije obavezan simptom. Toplotni grčevi posledica su poremećaja ravnoteže u odnosu volumena telesnih tečnosti i koncentracije elektrolita u njima, do čega dolazi usled pojačanog znojenja kao i nagomilavanja kiselih produkata metabolizma radne muskulature.

Preliminarne mere:

  • Premeštanje u hladniji prostor
  • Osloboditi se viška odeće
  • Piti ohlađenu slanu vodu ili komercijalne proizvode za rehidraciju (Orosal).

Preventivne mere:

  • Smanjiti nivo fizičkih aktivnosti ili skratiti period izloženosti povišenoj ambijentalnoj temperaturi
  • Redovna rehidracija po ustaljenom ritmu, bez obzira na žeđ.

Toplotno iscrpljenje se najčešće javlja kod neaklimatizovanih osoba u toku prvih dana izloženosti dejstvu povišene ambijentalne temperature.

Do ovog stanja dolazi usled neadekvatne adaptacije cirkularnog sistema izazvanog preteranim znojenjem i posledičnim smanjenjem volumena plazme, zbog preraspodele krvi iz srca i unutrašnjih organa ka perifernim krvnim sudovima kože. U daljem toku, dolazi do pada krvnog pritiska, a puls je gotovo nemerljiv. Preporučuje se intravenska rehidracija.

Simptomi:

  • Profuzno znojenje
  • Vlažna i hladna koža
  • Telesna temperatura može biti >38°C
  • Oslabljen puls
  • Krvni pritisak je normalnih ili sniženih vrednosti
  • Osećaj umora i slabosti
  • Nausea (mučnina), povraćanje
  • Ubrzano disanje, žeđ
  • Poremećaj oštrine vida.

Preliminarne mere:

  • Obavezna lekarska pomoć, zbog mogućeg progrediranja u stanje toplotnog udara
  • Oslobađanje viška odeće
  • Dislociranje u hladniji prostor do dolaska lekarske pomoći
  • Započeti rehidraciju ohlađenom vodom
  • Omogućiti brže strujanje vazduha

Preventivne mere:

  • Vremenska preraspodela fizičkih aktivnosti sa produženim intervalima odmora u rashlađenom prostoru
  • Kontinuirana rehidracija.

Toplotni udar se smatra najtežom komplikacijom termičkog stresa, koja zahteva neodložnu medicinsku intervenciju. Do ovog stanja dolazi u uslovima povišene ambijentalne temperature i visokog procenta relativne vlažnosti vazduha (>70%), kao i male brzine strujanja vazduha.

Krajnji ishod pokušaja kompenzacije poremećenog sistema termoregulacije (osovina: preoptička regija hipotalamusa – toplotno jezgro kojeg čine srce, pluća i visceralni organi –perifernih krvnih sudova kože) je njen potpuni kolaps, što rezultira prestankom odavanja toplote evaporacijom znoja, usled čega koža postaje suva i topla, a telesna temperatura prelazi 40°C.

Simptomi:

  • Povišena telesna temperatura (>40°C)
  • Kod 50–75% obolelih konstatovan je prestanak znojenja
  • Suva i topla koža
  • Ubrzana srčana radnja
  • Osećaj izgubljenosti, drhtanje, iritabilnost, sve do mentalne konfuzije.

Zaposlene koji postanu iracionalni ili konfuzni, ili pak izgube svest u toku rada obavezno bi trebalo smatrati žrtvom toplotnog udara, što zahteva urgentnu medicinsku pomoć. Do pružanja medicinske pomoći trebalo bi učiniti sledeće:

  • Dislocirati obolelog u hladniji prostor
  • Ukloniti višak odeće
  • Ovlaživati kožu vodom
  • Izložiti kožu jačem vazdušnom strujanju.

Original Article