Znanost do danas nije pouzdano utvrdila koji su uzroci tumora na mozgu. Bolest je podmukla, počinje nenadano i, ako se ne liječi, ostavlja goleme posljedice, a nerijetko završava i smrtnim ishodom. Znanstvenici proučavaju jesu li osobe s određenim rizičnim čimbenicima sklonije, odnosno podložnije obolijevanju. Prema studijama, postoje dva čimbenika rizika, a to su ionizirajuće zračenje, odnosno zračenje visokim dozama X-zraka koje može uzrokovati oštećenje stanica, zbog čega dolazi do razvitka tumora. Najčešće se razvijaju meningeomi ili gliomi te genetska sklonost, iako su rijetki slučajevi da je tumor genetski predodređen. Još se istražuje utječe li na pojavu tumora korištenje mobitela i WiFi uređaja, ozljede glave, izloženost određenim kemikalijama te magnetskim poljima dalekovoda i baznih stanica. Dosadašnja istraživanja nisu otkrila pouzdane veze između tih rizičnih čimbenika i tumora mozga.
Simptomi ukazuju
Kako bi pomogli oboljelima od tumora na mozgu, u Zagrebu je 2014. godine osnovana udruga Glia. Ta je neprofitna udruga prva udruga koja okuplja oboljele od tumora mozga u Hrvatskoj. Osim pacijenata, u radu udruge sudjeluju članovi njihovih obitelji te medicinski stručnjaci različitih profila. Osnivanje udruge inicirala je medicinska sestra Valerija Korent, koja je i sama imala iskustvo skrbi za oboljelog člana obitelji. Trenutno udruga Glia ima 30-ak članova. Kako su istaknuli iz udruge, oni nemaju statističke podatke o broju oboljelih od tumora mozga, kao i ostalih važnih statističkih parametara, već to sve prikuplja Hrvatski zavod za javno zdravstvo u Registru za rak.
Zanimljivo je koji su to simptomi koji ukazuju na tumor mozga. No treba naglasiti da ti simptomi ne moraju nužno značiti tumor, već mogu signalizirati i neka druga oboljenja. Simptomi ovise o veličini i vrsti tumora te mjestu na kojem se tumor nalazi. Mogu biti uzrokovani pritiskom tumora na okolne strukture, oštećenjem dijela mozga i razvojem povišenog intrakranijalnog tlaka odnosno tlaka unutar lubanje. Najčešći simptomi tumora mozga su glavobolja, mučnina i povraćanje, epileptički napadaji, promjena kognitivnog funkcioniranja, mentalna i psihomotorna astenija te žarišni neurološki simptomi.
Glavobolja je početni simbol kod trećine oboljelih od tumora mozga, a u 70 posto svih oboljelih pojavljuje se tijekom bolesti. U početku se javlja kao povremena, mukla bol, a s vremenom postaje intenzivnija i kontinuirana. Zbog glavobolje, oboljeli se bude nekoliko puta tijekom noći, a posebice je intenzivna prije jutra.
Mučnina i povraćanje nastaju zbog porasta intrakranijalnog tlaka, koji uzrokuje pomake u dijelovima mozga. Povraćanje se najčešće javlja u jutarnjim satima i nastupa naglo, a od tog simptoma pati oko 50 posto oboljelih.
Skroman postotak
I epileptički napadaji pojavljuju se kod trećine bolesnika kao prvi simptom, a kod 50 do 70 posto bolesnika pojavljuju se za vrijeme bolesti. Promjene kognitivnog funkcioniranja znače poremećaje u ponašanju, pamćenju i koncentraciji. Taj se simptom pojavljuje kod petine bolesnika. Kod mentalne i psihomotorne astenije bolesnik je usporen, sporo i sa stankom odgovara na pitanja, teško se izražava, a na mahove se i isključuje iz komunikacije. Bolesnici se rijetko žale na simptome.
Zanimalo nas je koliki je postotak izlječenja tumora na mozgu, a iz udruge Glia su odgovorili kako je to vrlo skroman postotak, odnosno ima lošu prognozu poput tumora gušterače ili jednjaka.
Napomenuli su kako prognoza o izlječenju ovisi o vrsti, lokaciji i uznapredovalosti tumora, primijenjenoj terapiji te o dobi i općenitom zdravstvenom stanju bolesnika. Tako da se opće statistike preživljavanja ne mogu automatski preslikati na pojedinačne slučajeve. Sa standardnim opcijama liječenja polovica bolesnika s anaplastičnim astrocitomom živi dvije do tri godine. Polovica odraslih ljudi oboljelih od glioblastoma (najzloćudnijeg tumora mozga) te liječenih kemoterapijom i zračenjem živi oko 14 mjeseci, a dvije godine preživi oko 30 posto bolesnika.
Djeca s tumorima visokog gradusa (III – IV) imaju bolje prognoze u usporedbi s odraslima, pa ih tako jedna četvrtina preživi pet godina.
Razne genske promjene poput MGMT metilacije također su čimbenik koji pridonosi boljoj prognozi jer predviđaju odgovor bolesnika na terapiju.
Kod meningioma (dobroćudnih tumora) prognoze su u velikom broju slučaja dobre pa se i ne govori o vremenu preživljenja.
Tri načina
U udruzi Glia naglasili su kako tumori moždanih ovojnica imaju bolju prognozu.
Takav je tumor imala jedna članica udruge koja je željela ostati anonimna, ali je podijelila s nama svoje iskustvo. Rekla je kako joj je u 27. godini otkriven benigni tumor moždane ovojnice.
“Prije toga nisam imala izraženijih simptoma, osim što sam dvije godine ranije tijekom jake upale grla dobila migrene s aurom, ali sam poslije doznala da su to bili žarišni epileptički napadaji. Na prijedlog neurologa obavila sam magnetsku rezonanciju te doznala da imam meningeom, tumor moždane ovojnice. Ubrzo sam operirana u KBC-u Rebro. Nije bilo potrebe za radioterapijom nakon operacije te je oporavak trajao oko pola godine, nakon čega sam se vratila poslu i učenju”, rekla je.
Danas, pet i pol godina nakon operacije, ona normalno živi i radi i samostalna je u svim poslovima. Naglasila je kako ne može reći da se osjeća “kao da se ništa nije dogodilo” jer je bolest utjecala na njezin život na različite načine, međutim, jedan je od mnogih primjera kako se može voditi kvalitetan i sretan život i nakon teške bolesti.
Kako bismo se upoznali s vrstama tumora mozga, treba naglasiti da je najčešći dobroćudni tumor meningeom, koji čini gotovo jednu petinu svih dobroćudnih tumora mozga.
Među zloćudnim tumorima najzastupljeniji su gliomi koji čine četiri petine svih zloćudnih tumora. Između glioma izdvaja se glioblastom, kao najčešća i najzloćudnija vrsta tumora mozga.
Na pitanje kako se liječe oboljeli od tumora na mozgu, iz udruge Glia odgovorili su da su tri osnovna liječenja tumora, a to su neurokirurška operacija, radioterapija i kemoterapija.
Pozitivan stav
Na pitanje o prirodnim lijekovima, u udruzi su nam rekli kako u pravilu nedostaju podaci o učinkovitosti tih lijekova zbog čega se takav način liječenja bolesnicima ne savjetuje. No u pravilu ih se ni ne obeshrabruje u korištenju ostalih metoda liječenja jer se, prije svega, nastoji uspostaviti dobra i otvorena komunikacija.
U svemu tome potrebna je i psihološka pomoć, i to ne samo oboljelima nego i članovima njihove obitelji. Takvu pomoć daju psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti. Često su od pomoći prijatelji i osobe kojima se oboljeli mogu povjeriti. Najvažniji je pozitivan stav i želja za ozdravljenjem.
Doktorica je rekla: ‘Vanda, nestalo je’
Vanda Brezonjić odvjetnica je iz Zagreba koja je živjela zdravo i sretno cijeli svoj život do prije sedam godina. Jednog dana pojavile su se glavobolje kojima je pokušavala pronaći uzrok. Otišla je doktorici koja se bavila akupunkturom, koja ju je time liječila dvije godine. Obavila je pretrage i sve je bilo u redu, no nakon te dvije godine glavobolje su se ponovno pojavile. Onda joj je jednoga dana prije sedam godina pozlilo u uredu. Kolegica ju je odvela kući, a odmah je došla i Vandina majka u pomoć te pozvala hitnu. Kako je istaknula Vanda, od toga dana majka je kod nje ostala oko dvije godine.
Dijagnoza je bila strašna – gliomblastom IV, najzloćudniji tumor na mozgu!
Taj tumor uzrokuje povišenje intrakranijalnog tlaka odnosno tlaka unutar lubanje s glavoboljom i povraćanjem te poremećajem koordinacije. Često se preko središnjeg dijela mozga lepezasto širi u drugu polovicu mozga. Stanice se brzo dijele, tumor brzo raste te brzo nastaju simptomi jer se mozak ne uspijeva prilagoditi. Iako simptomi traju kratko, oko tri mjeseca, tumorska je masa velika. Tumor se najčešće ne može potpuno odstraniti kirurškim putem, već se liječi i radijacijom i kemoterapijom, čime se produljuje život bolesnika.
Vanda je rekla kako je nisu htjeli ili smjeli operirati doktori iz Švicarske, Njemačke, pa ni neki iz Hrvatske. No onda je došla neurokirurgu, prof. Josipu Paladinu, koji je samo kratko rekao: “Ja ovo mogu!”. I to samo nekoliko mjeseci nakon što su svi oni liječnici rekli kako je ne smiju operirati.
Prof. Paladino ju je operirao i tada je za Vandu krenula prava borba.
“Moji doktori, ja i mojih dvoje fitoterapueta krenuli smo u neizvjesnu borbu. Promijenila sam cijeli svoj život iz temelja. Potpuno sam promijenila prehranu, koristila sam i dodatne preparate, odlučila sam se na lužnatu hranu i pila dodatnu graviolu u prahu koju nazivam prirodnom kemoterapijom. Pila sam i selen i magnezij. Sve sam to koristila jer je to bila moja odluka i nitko mi to nije nametnuo”, istaknula je Vanda.
Majka je živjela kod nje pa Vanda nije prala posuđe i maknula se od svih kemijskih preparata i ostalih štetnih proizvoda koji bi joj mogli naštetiti.
“Nisam koristila ni parfeme ni kreme za tijelo, ništa nisam koristila. Jela sam voće i povrće i ponekad pileće meso. Borba je bila jako teška, bilo je i padanja u nesvijest, bilo je situacija kada nisam znala govoriti. Bila sam svjesna što želim reći, ali ne znam izgovoriti. Nije mi bilo drago takvo stanje, ali bila sam uporna”, naglasila je Vanda.
Dodala je kako je znala kada dolazi takav napadaj jer ga je jednostavno osjetila.
“Trčala sam po Jarunu, išla u teretanu sa zamotanom glavom, i to mjesec dana nakon operacije. Govorila sam da sam zdrava i da se tako osjećam. Bila sam sretna jer mi je dobro i zbog toga sam si uvijek govorila – zdrava sam! Dok su me stavljali u ‘onaj stroj’, stalno sam si govorila da sam zdrava i da je mozak zdrav. To sam iz srca govorila”, rekla je.
I tada, sedam mjeseci nakon operacije, dogodilo se nešto nestvarno. Vanda Brezonjić otišla je doktorici na Rebro na kontrolu.
“Bio je to najljepši dan u mom životu! Nakon promatranja nalaza, doktorica se sretno okrenula prema meni i nešto mi rekla, a ja od uzbuđenja i straha nisam ništa čula. Ona je ponovila: ‘Vanda, nestalo je!’. Izašla sam s Rebra, počela se tresti, mišići su mi se opuštali. Nakon sedam mjeseci čula sam najsretniju vijest. Naslonila sam se na drvo i imala osjećaj gušenja od siline emocija.”
Kako bi podijelila svoje iskustvo s drugima i potaknula druge oboljele na borbu, ali uz neizostavan pozitivan stav, Vanda je napisala knjigu pod nazivom “Uspjela sam, živjet ću”. Za knjigu dobiva samo pozitivne komentare za koje kaže da je “hrane i liječe”.
“Nema veze je li to samouvjerenost ili nešto drugo, nije uopće bitno, nego je bitno da se osoba osjeća dobro. Živim sretno i normalno kao i prije. Prehrana je ostala 70 posto kao i u proteklih sedam godina i mislim da to neću nikada promijeniti jer se moj organizam na to priviknuo. Kada pojedem komad pizze, to mi je kao pet velikih kamena u želucu. Nastavila sam sve ove godine s istim, ponekad koristim selen, magnezij, graviolu, a ponavljam da to koristim jer ja to želim. Pijem i običnu vodu s limunom jer to čini tijelo izuzetno lužnatim, a i organizam se čisti”, navela je Vanda.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.
