Jezgra bilo koje somatske stanice i bilo koje diploidne stanice embriona, fetusa, djeteta ili odraslog prenosi se u oocitu i dobiva se identicni sisavac. Tehnologijom nuklearnog transfera ostvareno je kloniranje životinja (miš, zec, svinja, ovca). Ta metoda ima znanstveno, biomedicinsko i komercijalno znacenje. Kloniranjem životinja mogu se proizvesti vakcine, spašavati ugrožene vrste i razumjeti razvoj primata. Nuklearni transfer može se koristiti kod humanog infertiliteta. Zasad postoji moratorij na primjenu kod covjeka u sljedecih 3-5 godina. Po nekim anketama, samo 7% ljudi kloniralo bi se ako bi imalo tu šansu.
Kloniranje nas uvodi u drugi svijet, koji brzo može postati kaotican ako ne bude pod kontrolom. Nude se novi izazovi i otvaraju se biobanke. Zbog nestašice organa u transplantaciji, razvija se nova biotehnologija i, uz odsustvo etike, nudi neprihvatljive alternative.
Genetsko inženjerstvo ima primjenu i u stvaranju novih vrsta biljaka i životinja, dodavanjem nasljednog materijala jedne vrste drugoj i tako nastaju transgene biljke i životinje, a tako se dobivaju kvalitetnije namirnice, ali i moguci izbor za transplantaciju u medicini.
Ubacivanjem ljudskih gena u životinje postiže se odredena modifikacija, odnosno veca slicnost s organima covjeka, a time nastaju i dva problema: 1) što ako se životinje koje nose dijelove nasljednog materijala covjeka nadu na trpezi?, 2) da li se transplantacijom životinjskih dijelova u tijelo covjeka mogu prenijeti nepoznate infekcije?
Molekularna biotehnologija i genetsko inženjerstvo moraju biti pod strogom kontrolom kako bi se sprijecila svaka zloupotreba. Primjena te tehnike može biti sljedeca: mapiranje gena, kontrola genetskih bolesti, dijagnoza bolesti, lijecenje genetskih bolesti, sinteza odredenih produkata (inzulin, interferon), zamjena defektnih gena. U terapiju genima ulažu se velike nade u buducnosti. Znanje iz genetike raste, kloniranje nije više fantastika, to je mnogo više od stvaranja i radanja – to je tehnologija. Jednojajcani blizanci slicni su klonu, ali ih nitko ne doživljava sa strahom, dok o kloniranju mnogi znanstvenici imaju negativno mišljenje. Da li je kloniranje misterij života? Da li se mi to igramo Boga? Zar nije Bog stvorio Evu iz Adamovog rebra?
Kloniranje je akt egoizma jer se umnožava necija osobnost i identitet. Namjena kloniranja može biti pozitivna i negativna. Opasna je mogucnost stvaranja klona radi transplantacije organa. Tako npr. roditelji bolesnog djeteta mogu klonirati drugo dijete, koje bi bilo donator koštane srži. Klonirano dijete mora biti poštovano i voljeno kao individua sa svim svojim pravima. Druga je zloupotreba zamjena izgubljenog clana obitelji, a klon ne smije biti reinkarnacija nekog drugog. Postoji strah da bi se mogle napraviti kopije odredenih osoba (vojnici, kriminalci, diktatori, sportaši, glumci, ucenjaci), ali tu se ignoriraju utjecaj sredine i iskustvo koji sigurno utjecu na razvoj osobnosti. Klonovi su ljudi i oni se ne smiju dehumanizirati jer to nije armija identicnih automata. Klon nije vlasništvo niti itko ima pravo i privilegij nad njim. Nagomilavanje klonova, tj. osoba s istim genetskim materijalom, može utjecati na konsagvinitet i imitirati izolirane zajednice. GOdine 1997. americka je vlada zabranila rad na humanom kloniranju iz religioznih, etickih i zakonskih razloga. Debata oko kloniranja tek je zapocela, a na vagu se stavljaju dva utega – individualna šansa i zaštita javne sigurnosti i interesa.
Deca sa dva oca
Najnovija dostignuca suvremene medicine i genetskog inženjeringa pružaju do sada nevjerojatnu mogucnost – da se dijete stvori od genetskog materijala dva muškarca, bez ikakvog genetskog sudjelovanja žene. Škotski ucenjak Kalum Maceler, profesor bioetike i biokemije na univerzitetu u Edinburgu, istražujuci u domeni genetskog inženjeringa, izjavio je: Na putu smo stvaranja muških jajnih stanica, pomocu kojih ce dva muškarca moci biti roditelji djeteta, bez ikakvog genetskog sudjelovanja žene. Što se tice humane reprodukcije, za sada je problem zakonske prirode, mada postoji izvjesna mogucnost da se slicne metode odobre u okviru legislative kojom se regulira humani genetski inženjering i slicna istraživanja – s tom razlikom što se tu radi o procesu kloniranja u kome ce se koristiti iskljucivo muški genetski materijal. Tehnicki slican postupak proveo bi se i kod humane reprodukcije. I u tom bi se slucaju koristila ženska jajna stanica donatora, ali samo kao stanicna sredina, jer bi njen genetski materijal, sadržan u nukleusu, bio otklonjen, a usaden nukleus spermatozoida, cime bi se stvorila muška jajna stanica. Ona bi u potpunosti podsjecala na žensku jajnu stanicu i, kao i svaka druga, sadržavala bi polovinu potrebnog broja kromosoma, s tom razlikom što bi nosila genetsko naslijede muškarca ciji je nukleus transplantiran. Dalji postupak ne bi se razlikovao od klasicne in vitro oplodnje – takva izmijenjena jajna stanica jednostavno bi se oplodila spermatozoidom drugog muškarca, koji nosi nedostajucu polovinu broja kromosoma. Na taj nacin dobivamo zametak od genetskog materijala dva muškarca ili, jednostavnije receno – buduca bena imala bi dva oca.
Ostaje neophodnost nalaženja žene, suirogat – majke, koja ce iznijeti trudnocu s dobivenim zametkom, kao i žene koja ce biti donator originalne jajne stanice. Ta procedura može se izvršiti samo ako bar jedan od dva spermatozoida namijenjena takvoj oplodnji sadrži X-kromosom, jer u suprotnome ne bi došlo do oplodnje (poznato je da jajna stanica uvijek sadrži X-kromosom, dok spermatozoid može imati X i Y-kromosom, što zapravo odreduje spol djeteta – XX kombinacija daje ženski spol, XY muški spol, a kombinacija YY ne postoji).
Za sada je to samo teorija, ali u dosadašnjim eksperimentima na životinjama, gmazovi i ptice uspjeli su se razviti na taj nacin iz oplodenih muških jajnih stanica. U razvoju sisavaca stvorenih na taj nacin uoceni su odredeni poremecaji i nenormalnosti za koje se ispostavilo da su prouzroceni nedostatkom odredenih komponenti genetskog materijala, koje postoje samo u ženskoj DNA (u nukleusima ženskih jajnih stanica).
Embrion od genetskog materijala dvije majke lakše je stvoriti, jer je to jednostavna oplodnja jedne jajne stanice genetskim materijalom druge jajne stanice (pri tome se dobiva uvijek XX-kombinacija, odnosno ženski zametak). Dr. Macelar kaže: Vrijeme u kome ce taj postupak biti standardna praksa uopce nije tako daleko kako to sada izgleda. Takve vijesti svakako ohrabruju homoseksualne parove da slobodnije istupaju sa svojim zahtjevima da imaju djecu, bez obzira na svoje homoseksualne sklonosti. Do sada su rijetki parovi uspijevali dobiti odobrenje da usvoje dijete, ali sada se otvara potpuno nova mogucnost za njih – da, bez obzira na to što su partneri istoga spola, imaju vlastito zdravo dijete, koje je zapravo njihova genetska kombinacija, bez miješanja s genetskim materijalom donatora. To predstavlja znacajnu eticku dilemu, povrh postojece dileme vezane za genetski inženjering sam po sebi. O tome tek treba razmišljati, ali to je veoma bliska buducnost. Ne tako davno svi su mislili da je medicinska tehnika koja je kasnije upotrijebljena za stvaranje ovce Dolly samo znanstvena fantastika. Sada je ona veoma realna i ona se i dalje razvija pa je zakonodavstvo mora pratiti. Bila bi greška ne obuhvatiti i muške jajne stanice u isto vrijeme, jer one su naša bliska buducnost. Pri tome, naravno, moraju biti podrobno razmotrena i sva eticka, filozofska i teološka pitanja i dileme.
Mijenjanje nasljednog materijala
Danas je u svijetu poznato oko 3000 nasljednih bolesti, od kojih su najrasprostranjenije talasemija, anemija srpastih stanica, cisticna fibroza, mišicna distrofija, hemofilija i dr. Lijeka protiv tih bolesti nema, a pacijenti tretirani simptomatskom terapijom umiru, i to najcešce mladi. Razvojem molekularne biologije i genetskog inženjeringa omoguceno je identificiranje oštecenog nasljednog materijala (gena) kod tih bolesti, izoliranje zdravog gena i razvoj metoda za njegovu inkorporaciju u ošteceni kromosom (genska terapija).
Dosadašnji nacin lijecenja nasljednih bolesti, koje se manifestiraju nefunkcionalnim stanicama u krvi, bazirao se na zamjeni koštane srži oboljelog. Transplantacijom koštane srži zdravog covjeka u bolesnog, prenose se i maticne stanice koštane srži, koje teoretski sada mogu i doživotno opskrbljivati krv oboljelog zdravim krvnim stanicama. Medutim, osnovni je problem pri tom tretmanu problem odbacivanja transplantata, kao i razarajuce djelovanje transplantiranih limfocita na organizam u koji su uneseni. Smisao genske terapije tih bolesti bio bi u tome da se od oboljelog uzme njegova vlastita koštana srž, da se u maticne stanice koštane srži ubaci zdravi gen i da se potom tako tretirana ozdravljena koštana srž vrati u oboljelog. Da bi taj proces bio ucinkovit, da bi se u što veci broj stanica ubacio željeni gen, koriste se retrovirusi. Kada se jedanput integrira u kromosom, retrovirus koristi stanicne mehanizme za umnožavanje i izlazak iz stanice, ali ona stanica koja je jednom integrirala retrovirusni kromosom, zauvijek ga nosi u sebi i pri svim diobama, sve kcerke stanice nasljeduju i integrirani retrovirus. Taj prirodni put integracije stranog nasljednog materijala iskorišten je u genskoj terapiji za konstrukciju defektnih retrovirusa koji mogu dati samo jedan ciklus infekcije u kojima je veci dio nasljednog materijala uklonjen i zamijenjen npr. humanim genom. Ta terapija, iako je u laboratorijima konstruiran citav niz defektnih gena i na njima ureden velik broj eksperimenata na miševima, psima i majmunima, nailazi na mnoge poteškoce. Postoji npr. vjerojatnost da, pored svih poduzetih mjera zaštite, virus nastavi svoj infektivni ciklus i inficira cijeli organizam. Takoder, prilikom ugradnje u kromosom stanice, virus može aktivirati neke nepoželjne gene i izazvati fatalne posljedice. Drugi je problem eticke prirode pri promijeni nasljednog materijala covjeka (kreacije covjeka): smijemo li dirati u nasljedni materijal covjeka, pa makar samo u pojedine stanice, tako da se ta intervencija izvana ne prenese na njegovo potomstvo? Tim postupkom medicina ulazi u novu eru. Prodrla je duboko u stanicu, do kromosoma i stvorila mogucnost lijecenja defekata na samom nasljednom materijalu.
