JE LI TRANSPLANTACIJA GLAVE ZNANSTVENA FANTASTIKA ILI…? Znanstvenici već najavljuju i transplantaciju mozga kojom bi bogataši mogli prevariti smrt

U znanosti postoje sporenja vezana uz transplantaciju glave i tu se vode žestoke rasprave, od one može li se ona uopće izvesti do toga koliko je taj zahvat etički prihvatljiv. Povijest transplantacija traje već dulje od jednog stoljeća, a obuhvaća i eksperimentiranja s presađivanjem životinjskih glava, pa krenimo u potragu za odgovorom na pitanje je li transplantacija glave znanstvena fantastika ili pitanje trenutka.

Do prije 150 godina transplantacija je spadala u domenu znanstvene fantastike, a danas je nešto što se gotovo samo po sebi podrazumijeva. “Zeleno svjetlo” transplantaciji dali su liječnici Alexis Carrel i Charles Claude Guthrie koji su zajednički radili na presađivanju jedne pseće glave na tijelo drugog psa. Životinje su nakon tog zahvata živjele još nekoliko sati, a potom su bile eutanazirane. Zbilo se to 1908. godine. Poslije je Carrel za razvoj tehnike pionirskog šivanja krvnih žila dobio Nobelovu nagradu, ali Guthrie nije. Dobar dio znanstvene zajednice još se pita zašto je donesena takva odluka koja je potpuno zanemarila doprinos jednog od dvojice znanstvenika.

Zašto baš psi

Transplantacija se od druge polovice 20. stoljeća na neki način udomaćila, no put do onoga što imamo danas nije bio lak, a nije ni izbliza gotov. Među pionirima transplantacije bio je i Vladimir Demikhov, koji je izveo brojna presađivanja, a poput svojih prethodnika, volio je eksperimentirati na psima. Suvremeni znanstvenici koji eksperimentiraju na životinjama upotrebu pasa objašnjavaju većom fiziološkom sličnošću pasa i ljudi, što osobito dolazi do izražaja u području genetike. Demikhov je uspješno transplantirao srce, pluća, jetra i, bubrege kod pasa. Njegovo eksperimentiranje baš sa psima vjerojatno se može povezati i s velikim brojem lutalica koje su preplavile moskovske ulice tog vremena.

Demikhovljeva karijera išla je uzlaznom putanjom sredinom prošlog stoljeća, no onda je došao na ideju transplantacije glave jednog psa na drugog, odnosno stvaranja dvoglavog psa, i karijera mu je donekle poljuljana. I dok su njegovi raniji eksperimenti imali vidljivu primjenu, ovdje je nije bilo, odnosno nije bila tako opipljiva kao u drugim slučajevima, zbog čega je doživio niz kritika. Danas je Demikhov najpoznatiji po tim stravičnim eksperimentima koji su bili relativno uspješni, što znači da su životinje nakon njih živjele još nekoliko sati ili dana, a nekada čak i tjedana. Kažu da Demikhov nije bio patološki slučaj, no taj zaključak tim životinjama nije pomogao.

Cilj mu je bio, u slučaju stvaranja dvoglavog psa, povezati dva bića koristeći jedan krvožilni sustav. Jedan eksperiment, koji nije bio prvi nego jedan od onih koji su snimljeni kada je praksa presađivanja psećih glava postala gotovo rutinska stvar, zabilježili su mediji. Za taj javni eksperiment izabrana su dva psa, pri čemu je jedan od njih bio domaćin, a drugi “gost”. Manja kujica kojoj je namijenjena uloga gosta zvala se Shavka i bila je stara devet godina, dok je veći pas nazvan Brodyaga pripadao neodređenoj pasmini sličnoj njemačkom ovčaru. Brodyaga na ruskom znači skitnica. Bili su to psi koje su na ulicama pokupili šinteri, a Demikhov je samouvjereno prije samog eksperimenta ustvrdio da je Brodyaga doista sretan pas i dodao: “Znate kako se kaže – dvije su glave pametnije od jedne”.

Demikhovljev utjecaj

Za potrebe tog eksperimenta Shavkin je donji dio tijela bio amputiran, ali je zadržao vlastita pluća i srce do trenutka transplantacije. Prilikom transplantacije izvedena je vaskularna rekonstrukcija tog sustava kako bi glava “gosta” dijelila krvožilni sustav domaćina. Zahvat je trajao tri i pol sata, a obje su glave nakon njega mogle čuti, vidjeti, mirisati i gutati. Shavka je zadržala i prednje šape. Konkretna dva psa preživjela su četiri dana, a kao uzrok smrti navedeno je oštećenje vene koje se dogodilo tijekom zahvata. Koliko je poznato, takvi dvoglavi psi najdulje su živjeli mjesec dana. Drugim riječima, eksperiment je proglašen uspješnim iako su subjekti brzo umrli. Nakon što su ti psi napustili ovaj svijet, njihova su tijela preparirana i poklonjena Muzeju povijesti medicine u Rigi.

Što god mislili o ovom znanstveniku, on je imao velik utjecaj na razvoj medicinske znanosti, ali ne zbog eksperimentiranja s dvoglavim psima nego zbog transplantacija raznih organa. Tako je južnoafrički kardiokirurg Christiaan Barnard dva puta posjetio Demikhovljev laboratorij u Moskvi, nakon čega je izveo prvu uspješnu transplantaciju srca s čovjeka na čovjeka 1967. godine te je izjavio da je u stvari Demikhov “otac” transplantacije srca.

Što je s transplantacijom mozga? Pitanje transplantacije mozga škakljivije je od pitanja glave. Mozak je mekan organ kojim se jako teško manipulira, a traži još mukotrpniji rad na brojnim živcima, zbog čega iz ove perspektive sama transplantacija mozga djeluje znatno težom od transplantacije glave. U ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća američki kirurg Robert White otišao je korak dalje u transplantaciji glava od svojih prethodnika. On je, za razliku od njih, za svoje subjekte u eksperimentiranju uzimao majmune.

Nedostatak empatije

White je prvi transplantirao majmunske glave, koje su mogle žvakati i gutati hranu, kao i pratiti predmete očima. No ti su majmuni bili nepokretni zbog presijecanja leđne moždine. Osim toga, zbog problema s odbacivanjem transplantata ubrzo su umirali nakon “uspješno” provedene operacije. Kontroverzni White je primijetio da se glava mora držati na temperaturi između 12 i 15 stupnjeva celzija kako ne bi došlo do oštećenja mozga. U takvim operacijama u tijelu donora treba izazvati inducirani srčani zastoj te ga držati, također, na hladnom, a s postupkom treba započeti u roku od jednog sata. White je nakon osnivanja PETA-e njezinim predstavnicima rekao da je neprihvatljivo nametanje ograničenja u znanstvenom istraživanju. Drugim riječima, genijalan znanstveni um s jednim nedostatkom, a to je kroničan nedostatak empatije.

Napretku transplantacije uvelike je pomogla pojava imunosupresijskih lijekova koji su otežavali odbacivanje presađenog dijela tijela. Oni su svoj procvat doživjeli u kasnim 70-im i ranim 80-im godinama prošlog stoljeća. Ti lijekovi nisu tako bezopasni pa ne samo da potiskuju reakciju imunosnog sustava u pogledu odbacivanja presađenog organa nego sprečavaju svaki imunosni odgovor, što dovodi do brojnih posttransplantacijskih problema. U osnovi se početne visoke doze tih lijekova tijekom nekoliko tjedana od operacije snižavaju te se terapija kasnije nastavlja niskim dozama. Danas je moguće presaditi gotovo sve, pa se transplantiraju ruke, noge, čak i lica. Upravo je slučaj žene kojoj je prvi put u povijesti transplantiran dio lica pokazao koliko su ti lijekovi opasni i na kraju krajeva ne daju jamstvo uspješnosti. Tako je zbog višekratnog odbacivanja transplantiranog lica Francuskinja Isabelle Dinoire više puta dobila jake doze imunosupresijskih lijekova zbog kojih je oboljela od čak dva karcinoma te je umrla 2016. u svojim srednjim godinama života. Zadnje odbacivanje presatka dogodilo se krajem 2015., odnosno deset godina nakon što je obavljena transplantacija.

Zanemaren problem

Ovaj slučaj pokazao je koliko su transplantacije, unatoč napretku znanosti, i dalje složene i nose svoje brojne probleme. Kada se govori o presađivanju glave, rijetko tko se bavi pojmom kronične boli koja se javlja nakon oštećenja leđne moždine ili mozga. Ona je, prema časopisu Mayo Clinic Proceedings, gotovo nemoguća za liječenje. To je jedan od razloga zbog kojih je Etičko-pravni odbor Europskog udruženja neurokirurških društava (EANS) proglasio transplantaciju glave kod ljudi neetičnom 2016. No to je, ako ćemo biti iskreni, simbolična gesta koja nema stvarno značenje jer ovaj proglas nema ovlasti zaustaviti postupak transplantacije, nego samo daje smjernice kako bi trebalo, odnosno ne bi trebalo postupati.

Transplantacija glave došla je u žarište svjetskog interesa 2015. godine. Tada je talijanski karizmatični neurokirurg Sergio Canavero svoju namjeru transplantacije glave objavio na sva zvona. Namjeravo ju je izvesti u roku od dvije godine. Čak je i našao dobrovoljca, ruskog IT-jevca Valerija Spiridonova koji ima nasljednu genetsku Werdnig-Hoffmannovu bolest, koja progresivno dovodi do atrofije mišića. U trenutku kada se naveliko govorilo o transplantaciji Valerijeve glave na novo tijelo, on je bio u ranim tridesetima. Svi znamo da se medijska pompa nakon nekog vremena stišala i da od bombastično najavljivane transplantacije nije bilo ništa. No Canavero je dobio pozornost koja mu je trebala.

Vjerojatno se pitate kako je zamišljen taj postupak. U prvoj fazi operacije treba odvojiti dvije glave od dva tijela i spojiti krvne žile preminulog donatora tijela s glavom primatelja. Nakon toga trebalo bi stabilizirati vrat umetanjem metalne pločice te spojiti leđnu moždinu uz pomoć fuzogena, odnosno polimera polietilen glikola (PEG) koji djeluje slično ljepilu.

Uključivanje Kineza

Transplantacija glave je složena i postoji velika opasnost da će pacijent nakon nje biti kvadriplegičar jer je riječ o presađivanju dijela tijela koji zahtijeva prvotno presijecanje leđne moždine. Pacijent bi nakon završetka operativnog postupka trebao ići u induciranu komu koja bi trajala mjesec dana. No tu je zapravo još jedan veliki problem hoće li tijelo prihvatiti glavu ili glava tijelo, ovisno iz koje se perspektive na to sve gleda.

U cijelu priču o transplantaciji glave u jednom su trenutku uletjeli kineski znanstvenici, pri čemu je Kina nudila financiranje tog rizičnog projekta, dok su dosadašnji donatori u Europi bili uglavnom iz privatnog sektora. Canavero je od početka inzistirao na državnoj potpori svom radu, što je vjerojatno posljedica ucjena kojima je, kažu, bio izložen na svom matičnom sveučilištu, a koje su se kretale u rasponu od slave do propasti, ovisno o uspješnosti operativnog postupka. Državna potpora Kine ovom projektu rezultirala je suradnjom Canavera i kineskog ortopedskog kirurga Rena Xiaopinga s Harbinskog medicinskog sveučilišta.

Podrška kineske vlade tom projektu u svijetu se doživljava uz podosta omalovažavanja pa se tako obično posprdno u komentarima nadodaje: “Ma, u Kini sve prolazi!” Takav odnos prema kineskim liječnicima posljedica je ponajprije poražavajuće činjenice da se u Kini dugo eksperimentiralo na zatvorenicima.

Doktor Ren kaže da nema etičkih dvojbi o tom postupku, ali navodi da je svjestan velike šanse da pacijent ne preživi zahvat. Jedan dio stručnjaka smatra da tvrdnje Canavera i Rena o popravku presječene leđne moždine ne stoje. Neki idu tako daleko da njihove postupke proglašavaju ne ludima, nego glupima jer ludost ima svoju osnovu, a glupost nema.

Tko preživljava?

Naime, kako oni planiraju koristiti novu supstanciju za spajanje živčanih završetaka u leđnoj moždini, neki tu njihovu namjeru duhovito uspoređuju s presijecanjem transatlantskog kabela i njegovim ponovnim spajanjem, ali uz pomoć superljepila. Unatoč brojnim kritikama, u pozadini se stvari zakuhavaju pa tako pristižu vijesti da su Canavero i Ren na ljudskim leševima odradili prvu transplantaciju glave koja je trajala oko 18 sati. O njezinoj uspješnosti teško da može biti govora. Vjerojatno je ovdje prije riječ o svladavanju tehnike i pretvaranja tog postupka u rutinu, gdje je provjera rezultata u funkcionalnom smislu manje bitna. Upravo je najveći kamen spoticanja u cijeloj priči zasad oporavak leđne moždine, pri čemu se Ren i Canavero uzdaju, koliko se zna, ponajviše u polietilen glikol, što je dosta diskutabilno.

Transplantacija glave dotiče se pitanja poput odnosa tijela i uma, kao i uopće našeg identiteta. Tko preživljava, glava ili tijelo? Većina promišlja da je tu stvar vrlo jednostavna i da je naš um u glavi i da preživljava upravo on. Ipak, naša se percepcija svijeta velikim dijelom bazira na tjelesnim osjetima. Velik dio živčanog sustava, poznatog i kao enterički živčani sustav, smješten je u stijenkama crijeva, zbog čega se naziva i drugim mozgom jer može donosti odluke bez sudjelovanja ‘prvog’ mozga. Oko 95 posto serotonina proizvodi se u crijevima, što uvelike određuje naše ponašanje. To zapravo pokazuje da ovdje nije samo pitanje tko preživljava nego i kakav će biti netko tko preživi. Tako, ako primjerice preživi glava, spomenuti ‘drugi mozak’ u njezinu funkcioniranju može imati značajnu ulogu i utjecati onda na drugačiju osobnost te iste glave.

Ren Xiaoping svojedobno je izjavio: “Sanjali smo da ćemo jednog dana otići u svemir, nismo li na kraju to i učinili? Išli smo čak i na Mjesec. Ono što danas izgleda nemoguće, sutra može biti moguće”. Ne možemo se ne složiti s njim. Transplantacija glave će se dogoditi, to je pitanje samo vremena, no pitanje je koliko će ona biti uspješna. Naime, kada se i riješi problem leđne moždine, javlja se problem ne samo odbacivanja glave nego i onaj vezan uz psihu i prihvaćanje novog identiteta.

Mnogobrojni problemi

Ako ova transplantacija jednog dana postane manje-više rutinska stvar, omogućit će paraliziranim osobama da nastave normalno sa svojim životima, no to će ujedno biti i način da ljudi pokušaju prevariti smrt. U tom slučaju poigravanja sa smrću u prvi plan će doći transplantacija mozga, a ne glave, jer glava stari s tijelom. Canavero se nadobudno planira nakon transplantacije glave baciti na novi pothvat presađivanja mozga. Transplantacija mozga mogla bi barem u teoriji prevariti smrt. Oni s puno novca tako bi se mogli prebacivati iz tijela u tijelo, iako bi to bilo prilično zahtjevno i iscrpljujuće. No ruski znanstvenici tu su možda pragmatičniji pa planiraju odmah transplantirati ljudski mozak u tijelo robota, i to do 2025. godine, čime bi se izbjegli mnogobrojni problemi, pod uvjetom da takvo nešto doista bude i moguće.

Sve ovo dovodi nas do novih pitanja poput onog može li ljudski um živjeti stoljećima neovisno o ljudskom ili robotskom tijelu a da ne poželi umrijeti kako bi pobjegao od dosade ili pak užasa vječnosti.

Oženio se i dobio dijete pa nije želio riskirati

Moramo se zapitati gdje je u cijeloj priči završio ruski IT-jevac Valerij Spiridonov, koji ima nasljednu genetsku Werdnig-Hoffmannovu bolest koja progresivno dovodi do atrofije mišića, a koji je 2015. bio dobrovoljac za transplantaciju glave koju je u roku od dvije godine trebao izvesti talijanski neurokirurg Sergio Canavero? To nije najjasnije. Izvješća su proturječna, prema nekima, on je sam odustao od rizične operacije kada se oženio i dobio dijete jer navodno nije želio riskirati, no prema drugima je ispao iz kombinacije kada se u sve upetljala kineska vlada koja financira projekt i želi da u toj operaciji središnji lik bude jedan Kinez. Valerij Spiridonov, koliko je poznato, a o njemu nema previše podataka, trenutačno je u Sjedinjenim Državama i navodno radi na razvoju umjetne inteligencije koja mu pomaže da lakše živi sa svojim sve slabijim tijelom.