Imate 5 godina i na igralištu se priča da ako kihnete s otvorenim očima, one će ispasti iz vaše glave. Ako imate ozbiljniju prehladu, kihanje je odjednom zastrašujuće. Što može biti gore od toga da vam očne jabučice iskoče iz glave, poput dva metka?
Vratimo se sada u odraslost, vrijeme kada više niste uplašeni da će vam oči ispasti iz glave, no i dalje se pitate o tom mitu o kihanju? Ima li u tome ikakve istine? Kako su točno naše oči sigurno pričvršćene za našu glavu?
Kako bismo razbili ovaj mit, pogledajmo prvo što se događa unutar tijela za vrijeme kihanja? Kihanje je zaštitni mehanizam koji tijelo koristi kako bi izbacio prašinu, polen, životinjsku dlaku i ostale alergene. Neki ljudi kišu kada su izloženi hladnom zraku. Uobičajeno je kihati kada ste prehlađeni, jer unutrašnjost nosne šupljine postaje natečena te mnogo osjetljivija nego obično. Takva osjetljivost potiče kihanje i na najmanju iritaciju.
Čin kihanja nije pod našom voljnom kontrolom, no tijelo prolazi kroz veoma sistematičan proces tijekom tog događanja. Kada iritant dođe u doticaj sa sluznicom nosa, živci u tom području šalju signale mozgu. Mozak tada pokreće aktivnosti koje su potrebne za kihanje:
✔ mišići u prsima se šire
✔ dijafragma se skuplja
✔ pluća se pune zrakom
✔ mišići u pozadini grla i glasnica se stišću
✔ želudac i mišići prsa slijede isti obrazac
✔ konačno, kihanje se odvija kroz usta, šaljući između 2000 i 5000 kapljica sluzi i zraka brzinom od oko 112.6-160 km/h
Kihanje doseže oko 152.4 cm od osobe koja je kihnula.
Još jedna stvar se događa za vrijeme ovog procesa: oči se zatvaraju. No zašto? Mora postojati nekakav razlog, zar ne?
Kako su oči pričvršćene za glavu?
Kako biste utvrdili hoće li se vaše oči odvojiti od glave dok kišete, prvo biste trebali razumjeti kako su oči pričvršćene za glavu. Ako bi sve što ih drži na mjestu bio tanak komad kože zvan kapak, tada bi kihanje bilo vrlo, vrlo opasno.
Razmislite o tome koliko ste puta gledali nekoga postrance ili zavrtili očima na neku glupost izrečenu od vašeg prijatelja ili prijateljice. Ti očni pokreti su omogućeni mišićima – istim onim mišićima koji drže vaše oči na mjestu. Medijalni i lateralni pravi mišić (rectus), superiorni i inferiorni kosi mišići (oblique) te superiorni i inferiorni pravi mišići su čvrsto pričvršćeni uz oko, te neće dopustiti da vam se očne jabučice otkortljaju po podu.
Svrha vjeđa je da zaštiti osjetljiva područja očiju od ozljeda i krhotina. Treptanje djeluje kao ispirač za oči, osvježavajući ih staklastom tekućinom koja je dio oka. Suzni kanali vode do nosa, što je razlog zašto plakanje vodi do curenja nosa. To je također i razlog zašto kihanje vodi do suznih očiju. Pritisak koji se stvara za vrijeme kihanja mogu privremeno začepiti suzne kanale.
Stoga, ako su oči tako čvrsto pričvršćene, zašto je toliko rasprostranjeno vjerovanje kako će kihanje s otvorenim očima dovesti do toga da iste ispadnu van? Možda zato, jer je nemoguće ne zatvoriti oči dok kišete. A ako ne možemo natjerati vlastite oči da ostanu otvorene tijekom kihanja, mora postojati dobar razlog da se one zatvore, zar ne?
Zašto se oči zatvaraju tijekom kihanja?
Nekim ljudima oči ostanu otvorene tijekom kihanja, no većini ne. Ako ne postoji mogućnost da će oči ispasti, zašto se onda automatski zatvaraju? Mogli bi misliti kako se oči zatvaraju kako bi se zaštitile od klica i bakterija, no to nije slučaj jer je snaga kihanja prejaka i šalje čestice dalje od lica, a ne prema njemu.
Najvjerojatnije objašnjenje zašto kišemo je to da nema očitog objašnjenja. To je jednostavno nevoljna reakcija koja nema nikakvu ulogu. Oči se mogu zatvoriti tijekom kihanja iz istog razloga kao što se noga trzne kad udarimo u koljeno. Nisu samo mišići vjeđa koji reagiraju tijekom kihanja. Mnogi mišići u cijelom tijelu reagiraju na kihanje – naprežu se i opuštaju.
Stoga je ovo prilično razočaravajući zaključak: tijelo tjera vaše oči na zatvaranje tijekom kihanja, no nema očitog razloga za tu reakciju. Umjesto toga, to je refleks koji je možda imao nekakvu svrhu u neko vrijeme, no sada nema nikakvu funkciju.
