Istina je da sam na prvo listanje pomislila da će to biti još jedna od onih poklon knjiga koja neće nikada do kraja biti pročitana.
Da ću se možda nekada setiti da je okrenem da vidim datum, onako, više iz radoznalosti. A tako je, u stvari, ova ljubav između mene i Alehandra Hodorovskog počela. Ljubav između izdavačke kuće Arete i mene traje već neko vreme i kao plod te ljubavi na kraju ovog teksta vaš čeka iznenađenje.
Potražila sam datum kada je počela naša ljubav.
Onda sam okrenula, naravno, datum svog rođenja.
I konačno datum kada je naša ljubav rodila nju.
I polako sam zaronila u knjigu i počela da je čitam bez reda.
Zapravo, čitala sam je redom kojim me je ona vodila. Počela sam da promišljam ne samo trenutke u kojima je naša ljubav bila okupana i lepa, već i one u kojima se mučila da preživi.
I vraćala sam joj se, jer sam shvatila da je to knjiga koja je dobro da bude baš tu, na dohvat ruke. Da je nasumično otvoriš, nekad, možda da vidiš šta ti ovaj dan poručuje, a možda nevezano za datum da vidiš šta će prvo tvoj pogled da uhvati. I ugledaš:
5.avgust
Ponekad moraš popustiti!
Dvoje nosonja se ne mogu poljubiti, a da jedno ne nagne glavu.
I tako knjiga postane kao neki savetnik. Zaranjaš ti dublje u nju, a ona zaranja dublje u tvoj život.
Svakim od 365 zrna na drugačiji način.
Počneš da je prihvataš kao neki ljubavni horoskop, koji to nije i zaviruješ u nju mnogo češće i voliš što je imaš i što što dozvoljavaš da zajedno budete mudre. Jer ljubav uvek zna prave reči, samo ako je dobro osluškujemo i razumemo šta nam govori.
Zato ovu knjigu nije samo zanimljivo imati, već je i vrlo važno.
I baš zato će Arete da je pokloni, onome ko bude najveštiji u odgovoru na pitanje: Kako izgleda ljubav?