MUZEJ ODVRATNE HRANE ILI MJESTO ISKUŠAVANJA GRANICA NAŠE GADLJIVOSTI: Ideju su dobili u Zagrebu, nakon posjeta Muzeju prekinutih veza

Muzej odvratne hrane u Malmöu nudi, kao što samo ime kaže, najodvratniju hranu iz cijelog svijeta. Tu možete kušati jela i pića koja će staviti na kušnju sve vaše okusne pupoljke, ali i druga osjetila koja sudjeluju u doživljaju hrane. Muzejski postav uistinu je šokantan, ali istodobno i zabavan. Neovisno o tome jeste li se ovamo došli samo zabaviti ili nešto i naučiti, postav će vas dovesti u dilemu što je fino i rafinirano, a što odvratno. Ako je suditi prema Arthuru De Meyeru, mladom novinaru koji se specijalizirao za neobične muzeje i koji je posjetio ovaj švedski muzej, koncepcija mu možda nije poput kakvog zabavnog parka, ali ostavlja takav dojam. U njemu ćete, htjeli to ili ne, naučiti nešto o sebi i svojoj kulturi, kao i o drugima; možda nešto i o odsutnosti kulture, ali i to je dio životne lekcije.

Ljudi koji stoje iza ovog muzeja navode da je cilj proniknuti u ono što jednu hranu čini poželjnom u određenom dijelu svijeta dok se u drugom ta ista smatra odvratnom i nejestivom. Sve to dovodi do pitanja zašto ljudi jedu određenu hranu koja je iz perspektive nekog drugog nejestiva. Nepoznata hrana može izazvati osjećaj privlačnosti, ali i gađenja. Ovdje, naravno, neće biti baš osjećaja ugode jer je u konkretnom muzeju izloženo čak “80 kulinarskih užasa” iz 30-ak zemalja. Svaki obilazak završava kušanjem, barem u matičnom muzeju u Malmöu, ako ste dovoljno hrabri za takvo što. No, kao što možete vidjeti, broj jela nije prevelik, barem ne za ono što nazivamo muzejskim kapacitetima. Unatoč tomu, ponuda je dosta raznovrsna pa ovdje možete vidjeti ucrvani sir sa Sardinije, kineska tzv. stoljetna jaja, pržene gusjenice iz Južne Afrike, ali i puno drugih “delicija”.

Novinar De Meyer bio je dovoljno hrabar da kuša neka od viđenih jela. Odrastao je uz majku autoricu kuharica, zbog čega nikada nije imao problema s isprobavanjem svega i svačega, no njegove reakcije su pokazale da nije dovoljno očvrsnuo. Isprobao je hranu koja je, kako je naveo, imala mirise poput smeća, neopranih tijela i drugih užasa. Kaže da mu se ovdje “želudac okrenuo” deset puta zaredom i da je tako premašio svoj rekord koji je dotad bio zaglavljen na broju šest. No ako se bojite da će vam se takvo što dogoditi, utješno je što su karte otisnute upravo na vrećicama koje vam mogu poslužiti za tu svrhu.

Luda ideja

Suosnivač ovog muzeja, koji je danas njegov kustos, psiholog je Samuel West iz Kalifornije, koji već dugo živi u Švedskoj. Prema njemu, sve je počelo 2016. godine u Zagrebu, kada je posjetio Muzej prekinutih veza. Tu je došao na ideju odmaka od tradicionalnih muzejskih postava. On kaže da je tijekom proučavanja osobnih predmeta iz propalih veza tog zagrebačkog muzeja došao na ideju osnivanja Muzeja neuspjeha. Taj je muzej otvorio već iduće godine, a njegova je namjera kao psihologa bila da ljudima prenese poruku da je neuspjeh važan u postizanju uspjeha. U njemu su prikazani epski neuspjesi poput Google Glassa koji je više puta otišao u prošlost i isto tako se više puta vraćao na tržište u nadi da će konačno doživjeti uspjeh. Iako se Muzej neuspjeha bavio odsutnošću uspjeha, polučio je velik komercijalni uspjeh, zbog čega su kasnije West i IT-jevac, veliki gurman Andreas Ahrens, odlučili zajedničkim snagama pokrenuti novi muzej. Tako se rodila sasvim luda ideja osnivanja Muzeja odvratne hrane. Andreas, koji je danas ravnatelj muzeja, izabrao je izloške, a u izboru je vodio računa o okusu, teksturi, mirisu i načinu spravljanja hrane. Među odvratnom hranom našla se i svinjetina, ali ponajprije zbog masovnog uzgoja koji se nepovoljno reflektira na naš planet.

Među izlošcima se nalaze i odvratna pića. Tako je ovdje svoje mjesto našao džin kuhan s mravima. Oni koji su ga probali, a imaju istančano nepce, kažu da ima oštre citrusne iliti mravlje note. Nismo sigurni da bismo željeli provjeriti odgovaraju li ti opisi pa ćemo im vjerovati na riječ.

Tu je svoje mjesto našlo i škotsko pivo koje je na tržištu od 2010. i ulazi u najjača piva na svijetu s visokim postotkom alkohola od čak 55 posto. Ono što mu daje notu dodatne zanimljivosti jest način posluživanja, a riječ je o boci koja je smještena u tijelu preparirane vjeverice, pa dok pijete, možete dobiti bolestan dojam da ljubite vjevericu. Ujedno, to će vas pivo, ako ga odlučite kupiti, koštati kao svetog Petra kajgana. Ovo pivo dobro ocrtava suvremenu “kulturu dosade” koja se zabavlja na uznemirujuće i neviđene načine, što može izazvati osjećaj gađenja, ali ne onog vezanog toliko uz okusne pupoljke koliko onog koji je u uskoj svezi s našim odnosnom prema drugim bićima.

Odgovarajući logotip

Tu je i južnokorejsko vino koje se bazira na dječjem izmetu. Tajna u njegovoj pripremi je u fermentaciji u rižinu vinu, no sumnjamo da ćete tu tajnu iskoristiti u nekoj svojoj pripremi. IT-jevac Andreas kaže da je za pripremu ovog vina koristio izmet svoje tada osmogodišnje kćeri, ali da ga nije probao i ne može se odlučiti na taj korak. No, kako doznajemo, u Južnoj Koreji se ovo vino svojedobno koristilo kao lijek. Andreas se požalio na užasan smrad kojem je bio izložen tijekom njegove proizvodnje.

Ako mislite da će vas u muzeju automatski zapahnuti užasni mirisi, neće ako vi tako ne odlučite. Smrdljiva hrana je zatvorena pod staklenim kupolama, tako da mirisi ne dopiru do vas. Pojedina jela se ponovno spremaju svaki tjedan, a pojedina traju dugo, poput spomenutog južnokorejskog vina, na sreću njegova kuhara. Neka je hrana predstavljena kao replika, dok je druga dana u obliku videozapisa. Logotip muzeja je, rekli bismo, odlično izabran i glasi: “Fuj”. Posjetitelje kroz muzej vode natpisi na engleskom i švedskom, a uz svaki izložak donosi se naziv jela, kao i njegova povijest i podrijetlo. Na kraju možete kušati neka jela, naravno ne sva. Tako se možete poslužiti svojevrsnim smoothiejem od žabljih i prepeličjih jaja, desertom od mušica i puno groznijim stvarima od navedenih, no za to ćete ipak morati sami posjetiti muzej. U muzeju je postavljena i svojevrsna kabina za fotografiranje i isprobavanje mirisa koji se raspršuju oko vašeg lica. Tako se možete suočiti i s mirisom sira koji nosi titulu najsmrdljivijeg na svijetu. U muzeju počasno mjesto ima i hákarla, jelo koje je još pokojni Anthony Bourdain nazvao “najgorom, najodvratnijom stvari, najstrašnijeg okusa”. Vjerojatno ste sada u dilemi kakvo je to jelo koje se zgadilo i čuvenom svejedu. U pitanju je meso grenlandskog morskog psa koje dugo fermentira, a na kraju tog procesa ima okus koji “poetično sljubljuje” amonijak i ribu.

Kritike iz Kine

Nova podružnica ovog muzeja osnovana je u Berlinu, no nije identična matičnoj kući, pa tako ovdje ne možete konzumirati hranu u muzeju, ali je možete kupiti i nositi doma. Idejni tvorci Muzeja odvratne hrane nisu vegani ni vegetarijanci, ali kažu da žele vjerovati da na ovaj način daju svoj doprinos spašavanju planeta. Oni smatraju da će ljudi razbijanjem raznih tabua u promišljanju hrane kao kulturološkog fenomena lakše prihvatiti novu hranu poput insekata, algi i laboratorijskog mesa. Upravo se nalazimo u trenutku kada je nužno napraviti radikalne korake u prehrani. Da bi se to dogodilo, treba prevladati gađenje prema novim izvorima proteina, no hoće li ovaj muzej i njemu slični tu odigrati nekakvu ključnu ulogu, nismo sigurni. Poanta je da promjene u prehrani treba napraviti odmah jer je luksuz postupnosti već odavno nestao.

Da ne bi bilo sve u superlativima jer rijetko kada su stvari samo dobre ili loše, i ovaj muzej ima svoje slabosti. Dio javnosti smatra da se muzej sprda s hranom te mu čak pripisuju rasizam. Ostavimo li po strani činjenicu da je muzej zabavan, uistinu postoje argumenti za određene prigovore, no dizanje toga na razinu rasizma bilo bi, čini nam se, malo previše. Naime, u muzeju je prisutan nerazmjer između broja jela i broja zemalja iz kojih potječu. Tako je ovdje čak 11 jela iz Kine. Poklanjanje toliko mjesta hrani iz jedne zemlje na štetu drugih može djelovati uistinu uvredljivo. Što je s ostatkom svijeta, kada muzej uzima hranu iz samo 35 zemalja? Na sve to se, naravno, posebno ljute Kinezi jer smatraju da se tako šire predrasude o kineskoj kulturi hrane, poput one laži da svi Kinezi jedu pse. Koplja se lome i oko toga imaju li što ovdje tražiti američki keksići nazvani pop-tarts, a to su oni ukusni keksi koji se stavljaju u toster prije konzumacije. Iako se oni nikako ne mogu svrstati u hranu koja izaziva gađenje, možemo razumjeti da su tvorci postava željeli isprovocirati gađenje nezdravošću te hrane i njezinim štetnim učincima koji dolaze s dugotrajnom konzumacijom.

Nezavisan sud

Antropolog hrane sa Sveučilišta Lund, Hakan Johnsson, smatra da je gađenje rezultat bioloških i kulturoloških čimbenika i da je nekad nemoguće odrediti što je točno posljedica čega, odnosno gdje je nešto od navedenog počelo i završilo. To bi značilo da se o okusima u hrani ne raspravlja. Muzej odvratne hrane omogućuje posjetiteljima da propitaju svoje predodžbe o hrani kroz igru. No ta je igra dobrim dijelom dana iz uske perspektive jednog dijela svijeta, pri čemu je fokus previše usmjeren na jedne, a premalo na druge. S druge strane, pojam gađenja se nastojao pohvalno proširiti na ekološki neprihvatljivu i nezdravu hranu.

No ove zamjerke ne znače da muzej treba zaobići, dapače, većina komentara posjetitelja, barem zapadnih, više je nego pozitivna. Bitno je imati na umu da muzej ima i svojih slabosti. Neki idu i tako daleko u svojim zamjerkama da se obrušavaju na komercijalizaciju ovog muzeja, umjesto da se obruše na kapitalističku stvarnost. Zapravo, ni uštogljene institucije ne mogu funkcionirati bez novca, te je cijeli svijet ustrojen po principu profita. Konkretni muzej jako je dobro procijenio svoju publiku, pa je iznimno komercijalan, zbog čega su mu mnogi i zavidni, pa iako se na muzej obrušavaju “kamenjem”, vjerojatno bi sve dali da su se sami ovakvog nečeg dosjetili, ma što govorili o tome. U principu, “knjigu nikada ne sudite po koricama”, radije sami pogledajte što je između njih i donesite svoj nezavisni sud.