Viši: Između propusta i praznina

Viši: Između propusta i praznina 1Foto: Wikipedia.org

U početku se ovde veoma ćutalo o ratnim vremenima i to je trajalo sigurno dve-tri decenije.

Snimatelj Marsel Opils prvi je 1971. godine napravio trezven i senzacionalan dokumentarac o Višiju pod naslovom Tuga i sažaljenje (Le chagrin et la pitie).

Godinu dana kasnije je mladi Amerikanac Robert Pakston pokrenuo raspravu među istoričarima. Pakston za svoju studiju Višijevska Francuska, stara garda i novi poredak (Vichy France, Old Guard and New Order) prvi put iskoristio nemačke dokumente koje Francuzi nikada nisu pogledali. Ispostavilo se da priče koje su Francuzi godinama pričali sebi i svojoj deci nisu bile tačne.

Viši uopšte nije bio proizvod ostarelog predsednika i nekoliko stotina bespomoćnih francuskih rukovodilaca koji su morali da rade pod teškim pritiskom nemačkog okupatora.

Bio je to, naprotiv, poletan, nov režim s velikim ambicijama koji su podržavali i pozdravljali milioni Francuza.

Nije to bila tek usputna stanica vlade koja je imala geslo: spasavaj što se spasti može, kao što je to nastojala da prikaže zvanična francuska istoriografija.

Bila je to vlada s jakim antisemitskim odlikama i jasnim planovima za preuređenje francuskog društva na autoritativan, korporativistički način, slično onome što je već diktator Salazar primenio u Portugaliji.

Današnji Viši nije grad laži, već zapravo grad „propusta i praznina između redova“. Život kao da je nekim čudom stao još u leto 1939. godine.

Ulice s drvoredima iza hotela pune su vila u art deko stilu i pseudoorijentalnih malih dvoraca nekadašnjih cenjenih lekara čudotvoraca i masera.

Pod starim platanima i kestenovima ispred kazina ljudi još uvek šetaju i razgovaraju, a tu je i dugačka galerija koja štiti šetače od kiše i sunca, i svakog dana još uvek se može sresti Čehovljeva „dama s kučencetom“.

U samom Višiju vidljiva je još samo jedna istorijska „činjenica“: visok neravan zid kod parka kraj reke Alije, s ostacima bodljikave žice, koji je davno podigao Gestapo da bi zaštitio svoj štab od radoznalih pogleda.

Taj zid i još nekoliko novčića i pisama u malom gradskom muzeju jedini su stvarni ostaci „tog perioda“, jer tako stanovnici Višija najradije govore o ratnim godinama.

Osim toga, ostala su samo imena kao jedini duhovi prošlosti. Hotel du Portugal, u kome je bio Gestapo još uvek se zove Le Portugal, to isto važi i za Hotel Moderne u kome se nalazila Francuska milicija, paravojna organizacija u Višiju koja je pokušala da uništi pokret otpora.

Otmeni Hotel du Parc, sedište višijevske vlade i istovremeno rezidencija samog Petena, promenio je ime u Le Parc, ali drugo je sve ostalo isto: balkon na kome je stajao maršal za vreme nedeljne parade dok mu je na stotine Francuza klicalo, pločnik na kome su njegove pristalice stajale u pet redova, skoro svakog dana pevajući višijevsku himnu:

Evo nas, Maršale!

Pred tobom smo, spasioče Francuske,

zaklinjemo ti se mi, momci,

da ćemo te služiti i slediti u stopu.

Iz knjige „U Evropi – putovanje kroz dvadeseti vek“. Prevod s holandskog Ivana Šćepanović i Olivera Wieringa. Izdavač: Heliks.

close

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.

Učlani seOriginal Article