Danas smo nažalost svedoci urušavanja svega onog što nam je ostavljeno kao kvalitetno u amanet, a tu pre svega mislim na bezočno rušenje starog jezgra grada, kopanje podzemnih garaža i „uljuljavanja“tla.
Gotovo simbolično nestaju i kapije-vrata starih zgrada koja su vekovima predstavljala prvu liniju odbrane od tihog nestručnog ljudskog „zemljotresa“.
Vrata koja predstavljaju prolaz iz jednog spoljnog sveta u drugi privatni lični svet su opasna granica, i kada se sruše ili unište nestaje zaštita nas koji smo živeli iza njih.
Razumem i urbanizaciju i težnju da smo bliži centru ali da ipak ni ne znamo šta sve u tom centru imamo, niti kojim ulicama hodamo, ali zar ne postoji niko ko bi rekao-Stop!
Grandiozni spomenici nekadašnjeg Novog Sada, deo naše bogate i slojevite kulturne baštine, polako i neprimetno nestaju pred našim očima ili se zanemaruju sa „lakoćom“ da bi se napravio neki novi izlog za fast food.
Gotovo uvek dobijem povratne komentare kada napišem neki redak o rušenju starih zgrada, bušenja zidova klimama na velelepnim spomenicima kulture, te i ovom prilikom neću puno pripovedati, a da me pogrešno ne razumete, pogledajte fotografije i videćete svu lepotu ovoga sveta-ako umete da je vidite.