среда, август 20, 2025
Blog Stranica 1930

Kako izgleda najzdraviji obrok?

Koliko je važno zdravo se hraniti odavno je poznata informacija, a časopisi, internet i mnogobrojna stručna literatura prepuni su saveta šta bi trebalo da jedemo kako bismo sačuvali zdravlje i vitalnost.

Ali, da li znate kako izgleda najzdraviji obrok na svetu?
Šta to treba da pojedemo da bi zadovoljili sve potrebe organizma samo jednim „superobrokom“? Tim stručnjaka godinama je istraživao preko četiri hiljade zdravih namirnica i njihova svojstva i dejstva i na kraju došao do idealne kombinacije.

„Na meniju“ su ostale 222 zdrave namirnice koje su se pokazale kao najkorisnije, odnosno njihovu delotvornost potvrdila je nauka.

Jelovnik izgleda ovako: jedno parče svežeg dimljenog lososa, komadi integralnog hleba sa sedam vrsta semenki, parče piletine sa miksom povrća (kuvanog na pari) i salata od zelenog povrća u dresingu od maslinovog ulja. Desert je puding od jogurta posut mlevenim orasima i preliven sosom od karamele bez šećera.

Zašto baš ovakav obrok?

Naučnici tvrde da ovako odabrane namirnice imaju najblagotvornije dejstvo na organizam. Losos ima omega-3 nezasićene masne kiseline i dokosaheksensku kiselinu koje su odlične za arterije, srce i mozak.

Salata kontroliše nivo holesterola, mešano povrće iz garnira umanjuje umor i jača mentalne sposobnosti, dok proteini iz piletine obnavljaju mišiće.

Puding od jogurta odličan je za probavu, zdravlje zuba, kontrolu šećera u krvi, a orasi održavaju krvne sudove. Kombinacija ovih sastojaka organizmu obezbeđuje sve potrebne hranljive materije, bez ijedne suvišne kalorije.

5 dobrih razloga da pijete jogurt

1. Jogurt za vitku liniju

Jogurt sadrži vrlo malo kalorija. Unošenjem jogurta u organizam (kao međuobrok) unosimo kalcijum koji signalizira izlučivanje manje hormona kortizola, što olakšava mršavljenje dok aminokiseline pomažu u sagorevanju masnih naslaga. Započnite dan s jogurtom koji će se savršeno stopiti uz sveže ili sušeno voće i žitarice.

2. Jogurt za bele zube

Uprkos šećeru, jogurt ne uzrokuje karijes – najčešći uzrok propadanja zuba. Takođe, mlečna kiselina štiti desni i zube, a kalcijum pomaže da zubi ostanu beli. Jedan jogurt dnevno za bele zube.

3. Jogurt za zdravlje

Korisne bakterije iz jogurta koje nastaju fermentacijom štite organizam od upala i štetnih mikroorganizama. Danas, mnoge vrste jogurta sadrže i posebne vrste probiotika koji pomažu pri regulaciji probave ili jačaju imunitet. Probiotici imaju učinak prirodnih antibiotika, pa su upravo iz tog razloga vrlo bitni, budući da sprečavaju rast i razvoj različitih bakterija.

4. Jogurt je pun vitamina i minerala

Jogurt i mlečni proizvodi odličan su izvor proteina, minerala i vitamina. Na prehrambenoj piramidi su na jednakom nivou kao meso, riba i jaja. Samo jedna porcija jogurta značajan je izvor kalcijuma, magnezijima i kalijuma, kao i fosfora, riboflavina, joda, cinka, ali i vitamina B5 i B12. Jogurt je važan i za kontrakciju mišića, za zgrušavanje krvi i za odvijanje normalnog rada nervnog sistema u celosti.

5. Jogurt za regulisanje pritiska

Istraživanja su pokazala kako čak 70 odsto ljudi svakodnevno konzumira dvostruko više soli od preporučene dnevne doze. S vremenom to dovodi do visokog krvnog pritiska, bolesti bubrega i srca. Kalcijum i kalijum iz jogurta pomažu u izbacivanju viška soli iz organizma i snižavaju krvni pritisak.

OTARASITE SE ŠLAUFA: Salo na stomaku je opasnije nego što mislite!

Zdravlje osoba normalne telesne mase, ali sa previše sala na stomaku, moglo bi da bude lošije nego zdravlje gojaznih osoba, pokazali su rezultati američkog istraživanja

Salo na stomaku povezano sa hipertenzijom (povišenim krvnim pritiskom) ili viškom šećera u krvi, plus izloženosti opasnosti od dijabetesa i srčanih oboljenja, zove se metabolički sindrom.

Radi se o rezultatima koji bi mogli da suštinski promene lečenje kardiovaskularnih oboljenja. Naučnici su do njih došli istražujući tokom 14 godina oko 12.800 osoba starosti u proseku 44 godine kojima je grupa naučnika na čelu sa profesorom Fransiskom Lopesom Himenesom iz klinike Mejo (Mayo) u Ročesteru (Minesota) utvrđivala indeks telesne mase i odnos između obima struka i bokova, što je indikator rasporeda masnoće u nivou stomaka.

Tokom ispitivanja je utvrđena veća smrtnost izazvana kardiovaskularnim, ali i drugim, oboljenjima kod osoba sa normalnim indeksom telesne mase, ali sa viškom sala oko stomaka, nego kod onih sa normalnom telesnom težinom i bez viška sala na stomaku.

Radi se o tome da, kako su objasnili stručnjaci, krv koja potiče od masnog tkiva u stomaku direktno dolazi do jetre koja proizvodi jedinjenja koja povećavaju otpornost na insulin, što dovodi do dijabetesa, a te masnoće, smeštene duboko u stomaku, su i štetnije jer luče više inflamatornih supstanci. Zato, stručnjaci preporučuju konzumiranje manje masne hrane i fizičku aktivnost, pre nego rigorozne dijete.

VIŠE ŠTETE NEGO KORISTI: Elektronska cigareta trenutno razara pluća

Iako bi trebale da predstavljaju zdraviju alternativu cigaretama, ispostavilo se da e-cigarete mogu ozbiljno da ugroze sistem za disanje

Kako se tvrdi u studiji koja je urađena na Univerzitetu u Atini, e-cigarete izazivaju otpor vazduha u plućima, što znači da krvotok dobija manje kiseonika nego inače, tako da je veoma lako da dođe do ozbiljnog oštećenja disajnih puteva. Taj otpor traje i do 10 minuta po uvlačenju dima i izaziva trenutna oštećenja na respiratornim organima.

Iako su potrebna daljnja istraživanja, rezultati istraživanja potvrdili su da e-cigarete izazivaju odmah vidljiva oštećenja na plućima. Bez obzira na tvrdnje marketinških kompanija, nema dokaza da su elektronske cigarete sigurnije od običnih. Štaviše, one bi mogle da budu veoma opasne po zdravlje – objašnjava profesorka Kristina Graciou, predsednica Evropskog odbora za kontrolu duvanskih proizvoda.E-cigarete rade tako što isparavaju nikotinsku tečnost, a ne sadrže duvan. Veliki broj ljudi opredelio se za njih kako bi se rešili zavisnosti od duvanskog dima. Ipak, potrebna je dodatna opreznost, pošto stručnjaci tvrde da neke marke tečnosti u sebi sadrže visoke doze nikotina, koji se povezuje s rakom.

Retke bolesti u Srbiji

Predstavnici Nacionalne organizacije za retke bolesti Srbije (NORBS) ukazali su da su nedostatak registra obolelih, kao i najčešće skupa terapija, među osnovnim nedostacima u olakšavanju života obolelih od tih bolesti.

Predsednica NORBS-a Jelena Milošević rekla je na konfereciji za novinare da retke bolesti u Srbiji nisu prepoznate u zdravstvenom sistemu i da se često događa da se obolelima ne postavi prava dijagnoza, a samim tim ni terapija.
Ona je navela da je cilj te organizacije da se obezbedi budžetsko finansiranje postavljanja dijagnoze za retke bolesti u prenatalnom i postnatalnom periodu, ali i zalaganje za socijalni dijalog i ravnopravan položaj obolelih u društvu.

Prema rečima Miloševićeve, koja je i sama obolela od retke bolesti, većina takvih oboljenja je genetskog porekla i javlja se po rođenju ili u ranom detinjsvu.

Prema podacima Evropskog komiteta retka bolest je ona koja se javlja kod jednog među 2.000 ljudi i ređe, a obolelo je oko sedam odsto stanovništva na globalnom nivou.

U svetu je registrovano više od 10.000 retkih oboljenja i ta lista se svakog dana uvećava. U Srbiji ne postoji registar pa nije poznat tačan broj obolelih, kao ni oboljenja.

Lekarka Instituta za majku i dete „Dr Vukan Čupić“, koja se bavi retkim oboljenjima, Maja Đorđević kazala je da država mora da se pobrine za pacijente obolele od retkih bolesti i da se kad je reč o tom problemu „ne sme razgovarati da li je nešto isplativo ili ne“.

„Dijagnostika za retka oboljenja mora biti o trošku države, kao i lekovi. Pacijenti sve plaćaju, bilo da je reč o vitaminima, koji su u nekim oboljenjima i lekovi, ili o terapijama koje godišnje koštaju i do 300.000 evra“, navela je doktorka.

Ona je rekla da je svuda u svetu problem dijagnostifikovanje retkih bolesti, zbog same činjenice da su retke i da je rešenje edukacija lekara.

Izvršna direktorka NORBS-a i majka dečaka obolelog od retke bolesti Jelena Danko je istakla da je veliki problem i to što okolina odbacuje obolele i članove njegove porodice.

„Sem teške socijalne i materijalne situacije svakodnevna obeleženost je izuzetno teška i neprijatna. Društvo još uvek nije spremno da razgovara sa nama“, kazala je ona.

Danko je rekla da su članovi porodice neprekidno angažovani na sprovođenju terapije i posmatranju obolelog deteta i da bi država trebalo da pomogne porodicama koje su u tim situacijama odnosno sa radno ograničenim članovima.

NORBS je osnovan 23. jula 2010. godine.

Prema rečima Miloševićeve, u tu oragnizaciju ujedinjeno je sedam udruženja, među kojima su Savez distrofičara Srbije i Udruženje roditelja dece obolele od raka, a osnovni cilj je poboljšanje kvaliteta života obolelih i njihovih porodica.

Kolač sa jagodama

Potrebno za patišpanj:

 

  • 12 jaja
  • 12 kašika brašna
  • 12 kašika šećera
  • 8 kašika kakaa
  • 2 praška za pecivo
  • 12 kašika mlake vode
  • 8 kašika ulja

 

Fil:

 

  • 750 ml mleka
  • 10 punih kašika šećera
  • 10 punih kašika griza
  • 250 g maslaca
  • 2 vanil šećera

 

Belanca (6 kom) dobro izmiksati sa šećerom (6 kaš), zatim postepeno dodati žumanca (6 kom). Sjediniti brašno (6 kaš), kakao (4 kaš) i jedan prašak za pecivo, zatim lagano umešati u izmiksana jaja. Na kraju, dodati vodu (6 kaš) i ulje (4 kaš). Promešati. Smesu sipati u pleh veličine 23 x 33 cm ili približne veličine. Peći na 200 °C. Isto napraviti i drugi patišpanj.

 

Fil: Skuvati mleko i šećer. Kada provri, dodati postepeno griz i skuvati. Maslac umutiti, zatim sjediniti dok je fil još mlak. U to dodati vanile.

 

Patišpanj složiti na tacnu, zatim prefilovati polovinom fila. Preko fila staviti iseckane jagode, a onda i drugu polovinu fil, zatim drugi patišpanj. Kolač dobro ohladiti pre služenja.

Vežbe za zatezanje stomaka

Ako želite da izgubite salo na stomaku,evo najefikasnijih vezbi za zatezanje stomaka. Svi znamo da je zona stomaka jedna od najproblematičnijih kad je u pitanju nakupljanje sala,dobro izbalansirana ishrana i vezbe trebalo bi da reše ovaj problem.
Fokusirajte se na zdravu ishranu sa malim unosom kalorija i redovno radite vezbe za zatezanje stomaka uz barem jedan kardio trening nedeljno:trčanje,vožnja bicikla,plivanje i slični sportovi gde ćete imati jako fizičko opterećenje celog tela uz veliku potrošnju kalorija.

Vezbe za zatezanje stomaka se mogu raditi bilo gde i bilo kada a potrebno je raditi ih barem 3-4 puta nedeljno.
Klasični „trbušnjaci“ je najpoznatija vežba ali samo ona neće biti dovoljna.
Obrnuti trbušnjaci je vežba kod koje ležeći na podu sa rukama pored tela i dlanovima okrenutim nadole podižemo noge i zadnjicu dok kolenima ne dodirnemo grudi (gornji deo ledja mora da ostane na podu).Bitno je da se ne potpomažete rukama već da svo opterećenje bude na trbušnim mišićima.

Bicikl trbusnjaci

Lezite na ledja sa jednom nogom podignutom i ispruženom a drugom savijenom u kolenu oko 90 stepeni i rukama iza glave.
Podižući telo kao kad radite klasične trbušnjake zaokrenite trup skroz u drugu stranu,dok to radite ispravljajte savijenu nogu a drugu savijte (kao kad vozite bicikl),naizmenično ponavljajte neprekidno.Ponovite 100 puta.
U početku naravno nećete moći mnogo puta da ponovite vežbu ali se trudite da radite što više ,vremenom ćete steći kondiciju i neće vam biti naporno.

Lezite na ledja sa sastavljenim nogama i rukama pored tela sa dlanovima nadole.
Podignite noge tako da sa telom formiraju prav ugao.
Neka vam ledja
ostanu pravo na podu.
Spuštajte noge
veoma polako.
Ponovite 50 puta
3 -4 puta nedeljno.

Ruski tvist

Sednite na pod nagnite se nazad i rukama obuhvatite kolena.
Pustite kolena ,prebacite ruke na levu stranu kolena i spojte dlanove.Zaokrenite se što više ulevo a zatim udesno držrći ruke spojene i prebacujući ih preko kolena,50 ponavljanja 3-4 puta nedeljno.
Same vežbe bez kardio treninga barem jednom nedeljno nemogu dati zadovoljavajuće rezultate,naravno morate takodje da pazite na hranu.

Klaustrofobija

Osobe koje boluju od klaustrofobije imaju panični strah od malih i zatvorenih prostorija.
Pored toga ne podnose da se nalaze na mjestu koje, po potrebi, ne mogu odmah napustiti.

Tipična mjesta koja mogu dovesti do napada su liftovi, garaže, tramvaji, kina ili velike grupe ljudi. Ali već i jedan ljekarski pregled u maloj prostoriji može dovesti do napada.

Statistički, 7-8% stanovništva boluje od klaustrofobije.

Strah je inače važna emocija koja sprječava ljude da se svjesno izlagaju opasnim situacijama.
Osobe koje boluju od klaustrofobije se boje mjesta ili situacija koje objektivno nisu opasne.

Tipični simptomi napada klaustrofobije su veliki strah u odgovarajućoj situaciji, koja se može razviti i do prave panike.
Tjelesni simptomi su lupanje srca, problemi sa disanjem, drhtanje, nesvjestica ali i problemi sa probavnim organima.
U najgorem slučaju nastaje osjećaj da se gubi kontrola i osoba ima osjećaj da je luda.

Za klaustrofobičare je tipično razvijanje ponašanja gdje se izbjegavaju moguće „opasne“ situacije. Prije će ići pješke nego gradskim prevoznim sredstvom, penjati će se stepenicama a ne liftom, izbjegavati će okupljanja na prometnim mjestima, u gužvi.

Kada klaustrofobija dostigne stepen gdje je neophodna terapija, najčešće pomaže kognitivna terapija ponašanja.
Osnovni cilj terapije je da pacijenti ponovo nauče da svoje osjećaje prilagode stvarnosti.
Ljekar pokušava da pacijenta polako dovede do navodne opasnosti, jer je za rješavanje problema neophodno da se klaustrofobičar svjesno stavi pred problem i situaciju koje se boji.
Kada pacijent provede određeno vrijeme u „opasnoj“ situaciji, strah polako prestaje da bude tako intenzivan.
U praksi si pacijent izabere situaciju u kojoj njegovi strahovi nastaju.
Tako se suočava sa tjelesnim simptomima koji se tada pojavljuju.
Situacija se može preživljavati sa ili bez terapeuta, a pacijent je također u mogućnosti da si u početku bira situacije koje izazivaju manje straha nego druge.

Cilj terapije je navikavanje na situacije sa strahom.
Ukoliko pacijent pokušava da se pobjegne od toga, njegov strah će se prije povećati nego smanjiti. Preživljavanje straha s druge strane dovodi do jačanja samopouzdanja i pomaže da se i druge situacije koje izazivaju strah lakše preživljavaju i rješavaju.

Klaustrofobija može biti izazvana traumama, ali i direktno određenim događajima.

Žene pate duplo češće od muškaraca, a iako i djeca pate od klaustrofobije, ovo je uglavnom problem odraslih.

Ukoliko pogođena osoba ima smanjen kvalitet života zbog klaustrofobije, potrebno je da što prije posjeti ljekara ili psihologa, jer se u najvećem broju slučajeva terapijom može uspješno riješiti problem.

Deset neverovatnih činjenica o našem telu

1. Svaki dodatni kilogram telesne težine prisiljava telo da formira oko 20 km novih krvnih sudova

 

Kada to znamo, nije teško razumeti vezu između gojaznosti i srčanih oboljenja. Najveći deo ovih krvnih sudova predstavljaju sićušni kapilari, ali tu su i male vene i arterije.

 

Dobra vest je da stvar funkcioniše i u obrnutom pravcu: ako izgubite kilogram telesne težine, vaše telo će blokirati i apsorbovati krvne sudove koji mu više nisu potrebni.

 

2. U svakom trenutku verovatno dišete samo kroz jednu nozdrvu

 

Ovo važi za 85 odsto ljudi. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se nozdrve automatski smenjuju na svaka četiri sata, otprilike.

Disanje kroz različite nozdrve ima različito dejstvo na telo. Desna nozdrva, recimo, povećava nivo glukoze u krvi i čini da koristimo više kiseonika, a takođe i stimuliše levu (logičku) stranu našeg mozga, dok disanje kroz levu nozdrvu stimuliše desnu (kreativnu) stranu mozga, što može i namerno da se iskoristi, ukoliko nam je potrebno.

 

3. Zdravo je jesti sline?!

Nosna sluz, poznatija kao sline, filtrira zagađivače iz vazduha, pa se dugo smatralo da je nije zdravo jesti. Ali, najnovije studije pokazuju da to zapravo jača imunološki sistem time što u organizam uvodi male količine ovih zagađivača i obučava telo da ih prepoznaje i da se protiv njih bori.

 

Većina odraslih ljudi takvu aktivnost smatrala odvratnom, ali svi to nesvesno već radimo jer se dobar deo nakupljene nosne sluzi automatski usmerava unazad, u grlo, odakle je gutamo.

 

4. Žene vide više boja nego muškarci

Polovina žena ima četiri tipa receptopra za boje, ili iodiopsina, umesto uobičajena tri, koliko imaju ostale žene i muškarci. Kada gledaju dugu, ljudi sa tri receptora vide 7 duginih boja, a oni sa 4 oko 10.

 

Razlog je taj što se receptori za crvenu i zelenu boju nalaze na hromozomu X (ima ga samo ženski pol), a oni za plavu na Y. Ako su receptori za crvenu i zelenu boju malo pomereni, to omogućava viđenje većeg dijapazona boja, a kod malog broja žena javlja se čak i peti receptor za boje. Sa druge strane, slepilo za boje (daltonizam) mnogo je češće kod muškaraca.

 

5. Postoji razlog zbog kog zaboravljamo zašto smo ušli u prostoriju

Svima nam se ponakad desilo da ušavši u prostoriju zaboravimo zašto smo tu uopšte došli; a svi smo, verovatno, primetili i da toga često ponovo možemo da se setim ako izađemo na ista vrata.

 

Francuski istraživači su ustanovili da ispitanici zadati lak zadatak tri puta češće zaboravljaju ako su pre njegovog izvršenja prošli kroz vrata neke prostorije nego ako nisu, a razlog, kako su zaključili, leži u tome što naš mozak vrata doživljava kao “granicu događaja” i smatra da su odluke donesene u nekoj prostoriji “pohranjene” u njoj kada je napustimo.

 

Zbog toga ponovo možemo da ih se setimo ako se u tu prostoriju vratimo.

 

6. Rana posuta šećerom lakše zarasta

Znate za izreku o dosipanju soli na ranu? Sa šećerom je druga priča. Afrički iscelitelji već generacijama na rane stavljaju zdrobljenu šećernu trsku: bolničar Mzers Mirandu, koji je odrastao posmatrajući oca kako to radi, bio je zapanjen kada je video da na zapadu ne postoji ta praksa.

 

Sproveo je studiju na većem broju pacijenata sa teškim povredama, čirevima i amputacijama, i ustanovio da šećer ublažava bol i ubija bakterije koje mogu da uspore zarastanje rana. Šećer je higroskopan, što znači da prirodno upija vodu koja je bakterijama neophodna za opstanak, a i mnogo je jeftiniji od modernih antibiotika.

 

Zbog toga, sledeći put kad se posečete pospite ranu šećerom pre nego što stavite hanzaplast.

 

7.Uoči povraćanja luči se više pljuvačke

U pitanju je automatski telesni refleks, koji ima za cilj da zaštiti grlo, usta i zube. Želudačna kiselina je vrlo jaka, toliko da bi bez zaštitnog zida želuca mogla u njemu da progrize rupu.

 

Grlo i usta, međutim, nemaju ovu zaštitnu oblogu, pa zato pljuvačka pomaže da se kiselina razblaži i ispere, a u izvesnoj meri je čak i neutrališe.

 

8. Usamljenost pričinjava fizički bol

U eksperimentu u kom je mozak ispitanika skeniran tokom kompjuterske igrice koja je imala za cilj da kod njih izazove osećaj isključenosti i odbačnsoti, istraživači sa Univerziteta Kalifornija ustanovili su da se osećanje usamljenosti zapravo obrađuje u prednjem singularnom korteksu, istom delu mozga kao i fizički bol.

 

To ujedno objašnjava i zbog čega je čovekova želja da se uklopi u grupu i ima društvo toliko jaka, a naučnici se nadaju da će moći da posluži i u lečenju nekih oblika depresije.

 

9. U našim crevima se nalazi drugi mozak

Pa, bar na neki način. Od ezofagusa do anusa, u crevima se nalazi oko 100 miliona neurona, više nego u kičmenom stubu, i to je u nauci poznato kao unutrašnji nervni sistem. Ovaj “drugi mozak” nije sposoban za svesno mišljenje i uglavnom je zadužen za varenje hrane, ali to nije sve.

 

Ako ste nekad osetili “leptiriće u stomaku”, ili ste lošu vest doživeli “kao udarac u stomak”, to je izazvao upravo ovaj nervni sistem. On igra određenu ulogu i u nastanku našeg opšteg raspoloženja, zbog čega neke vrste hrane mogu da nam promene raspoloženje, dok loša osećanja i situacije često čine da izgubimo apetit.

 

10. Ljudi su jedini sisari koji ne mogu istovremeno da gutaju i dišu

Svi ostali sisari, i mnoge druge životinje koje nisu sisari, mogu da dišu dok jedu: To su u stanju i ljudske bebe, što im omogućava da dišu dok sisaju.

 

Ovu sposobnost gubimo oko 9. meseca, kada nam se glasne žice tokom razvoja spuštaju. Kod ljudske dece i odraslih glasne žice leže nauobičajeno nisko u poređenju sa ostalim životinjama.

 

To im omogućava mnogo bolji zvuk i reznonantnost, zbog čega smo u stanju da proizvedemo širi dijapazon glasova, od kojih se sastoji naš govor.

 

Kako vežbati sedeći za radnim stolom ?

Za većinu kancelarijskih službenika, vezanost za radni sto dok rade na kompjuteru u proseku 10 sati dnevno, predstavlja deo njihove normalne rutine. Međutim, celodnevno sedenje za kompjuterom možda neće biti dobro za vaše telo, pošto između ostalog može prouzrokovati bol u leđima zbog lošeg držanja. S druge strane, ako morate da budete za radnim stolom čitav dan, to ne mora da bude mučenje za vaše telo. Ako postoje ljudi koji ceo dan moraju da provedu za radnim stolom, postoje neki jednostavni koraci koje mogu da prate kako bi poboljšali držanje i držali zdravlje pod kontrolom.

Uputstvo

  1. Zauzmite ispravan položaj tela u dobroj stolici koja je dizajnirana za rad za kancelarijskim stolom. Vaša leđa treba da su prava, ramena zabačena unazad, a vrh vašeg monitora treba da bude u visini vaših očiju. Ako treba da gledate na dole ili gore, onda morate da podesite visinu vašeg monitora. Takođe, obratite pažnju da zglobovi ne leže na tastaturi ili na podlozi za miš (osim ako nemate podlogu sa osloncem za zglob). Ovo će vam pomoći da sprečite sindrom karpalnog kanala. Držite noge savijene u kolenima tako da vam kolena budu samo blago uzdignutija od vaših kukova.
  2. Uradite jednostavne vežbe istezanja. Istegnite vaše ruke, noge, glavu i torzo dok sedite. Ovo će vam pomoći da se ne osećate ukočeno.
    • Vrat: Da biste istegli vrat, pomerajte glavu napred/nazad, sa jedne na drugu stranu i gledajte u desno i u levo. Ovo možete uvek da uradite da biste smanjili i ublažili napetost i pritisak. Nikad ne vrtite skroz glavom. Ovo može da ošteti zglobove vrata.
    • Ramena: Razgibavajte ramena napred/nazad oko 10 puta. Ovo će pomoći da ublažite napetost u ramenima.
    • Ruke i ramena: Dobro istezanje ruku i ramena uključuje i da stavite vaše šake na kraj stola, tako da udaljenost od vašeg tela bude otprilike u širini ramena. Stavite šake tako da budu okrenute ka vašem telu, nagnite se napred, i zgrbite vaša ramena.
    • Zglobovi: Vrtite zglobove redovno ili na svakih sat. Vrtite zglobove 10 puta u smeru kazalje na satu i 10 puta u suprotnom smeru. Ovo će vam pomoći da sprečite sindrom karpalnog tunela ako dosta vremena provedete tipkajući.
    • Članci: Vrtite članke redovno. Kao što to radite sa zglobovima, u smeru kazaljke na satu 3 puta i suprotnom smeru isto 3 puta. Ovo pomaže da poboljšate cirkulaciju krvi i sprečava osećaj trnjenja koji se dobija kad je vaša cirkulacija pogoršana, takođe poznato kao “trnci”.
    • Grudi: Obratite pažnju ako se stalno grbite nad tastaturom. Kako bi to sprečili, uradite sledeću vežbu: raširite ruke kao da želite nekog da zagrlite, rotirajte zglobove ka spolja (palčevi idu gore i dole), i uvucite ramena. Ovim rastezanjem vaše telo se kreće u smeru suprotnom od onog kad se grbite i trebalo bi da osećate dobro istezanje preko gornjeg dela vaših grudi.
    • Abdomen: Grčite mišiće stomaka i sedalnog dela, zadržite nekoliko sekundi i opustite. Ponovite svakih nekoliko minuta dok radite za stolom. Takođe možete da izvedete Kegelove vežbe (vežbe na podu za karlicu) dok sedite.
    • Listovi: Istegnite vaše listove. Dok sedite, podignite noge na prednji deo stopala i spustite ih. Ponavljajte dok u nogama ne osetite blagi umor. Nakon otprilike 10 minuta uradite isto i nastavite da ponavljaze ovo tokom jednog sata ili više. Time ćete vežbati vaše listove, i pomoći da ne dođe do zastoja protoka krvi u vašim nogama. Smanjen protok krvi je vrlo uobičajena pojava kod srednjovečnih kompjuterskih korisnika.
  3. Ustanite svakih pola sata i prošetajte malo. Ovim ćete održavati stalnu cirkulaciju krvi u rukama i nogama i sprečiti pojavu napetosti u njima. Prošetajte do aparata za vodu da napunite čašu. Ako možete da si priuštite da uzmete duže pauze, idite u kratku šetnju izvan zgrade i koristite stepenice umesto lifta. Pored toga što ćete vašim nogama i srcu obezbediti dobru vežbu, takođe ćete moći da udahnete malo svežeg vazduha.
  4. Odmorite oči od gledanja u monitor kompjutera. Svakih 30 minuta skrenite pogled sa kompjuterskog ekrana i pređite pogledom preko prostorije u kojoj radite, obratite pažnju na stvari kao što su prozori, sat, sto, vrata. Ovo pomaže da se unapredi pomeranje oka i smanjuje šanse od pojave iritacije oka i glavobolja. Druga tehnika za odmaranje vaših očiju jeste da protrljate šake i onda ih stavite preko očiju.
  5. Iskoristite vreme kada skidate neki veliki dokument. Ustanite i kratko prošećite po spratu na kom se nalazite. Ako možete, i nemate oko sebe kolega kojima bi to smetalo, pokušajte da uradite nešto zahtevnije kao što je nekoliko sklekovatrbušnjaka i/ili džekova.
  6. Vežbajte uz pomoć nekoliko “alatki”.
    • Nabavite stezalicu za šake. Jefitni su, mali i lagani. Kada treba da čitate nešto na ekranu ili na papiru, verovatno nećete morati često da koristite ruke, pa iskoristite ovu priliku i stisnite stezalicu. To je odlična vežba za podlaktice.
    • Nabavite elastičnu traku (također su jefitne, male i lagane) i koristite za gore pomenute vežbe (kada istežete ruke, radite ih sa elastičnom trakom). Ovo će da istegne i lagano vežba vaše mišiće.
    • Kupite veliku (pilates) loptu za vežbanje ili stolicu u obliku lopte za vežbanje i sedite na nju sa ravnim leđima i zgrčenim stomačnim mišićima. Sagorevaćete kalorije održavanjem ravnoteže tela i kičme na lopti. Dok je lopta delotvornija, stolica je prikladnija opcija u kancelarijskom okruženju. Dok sedite ili razgovarate na mobilni telefon, možete da poskakujete ili da radite osnovne vežbe za toniranje. Koristite umereno loptu dok kucate pošto to verovatno neće biti najstabilniji oblik sedenja i tako sprečite karpalni tunel i upalu tetiva.
  7. Udahnite duboko nekoliko puta. Kako biste vežbali vaše stomačne mišiče, zadržite stomak nekoliko trenutaka kad udahnete i opustite ga pri izdisaju. Ako je moguće, udahnite svež vazduh tako što ćete otići u laganu šetnju napolje kao što je i ranije spomenuto.
  8. Držite flašu vode pored sebe i naviknite se da pijete malo na svakih pola sata. Ako ovo budete dosledno radili, bićete mnogo življi. Ustanite i odšetajte do aparata za vodu da dopunite čašu ili bokal, tako da možete da hodate naokolo i u isto vreme provežbate noge.

Saveti

  1. Namestite naslon na stolici pod uglom većim od 90 stepeni.
  2. Ne zanemarite zdravlje vaših očiju, štetno je za vaš vid ako se fokusirate na jednu stvar duži vremenski period (tj.vaš monitor) tako da napravite pauze tokom kojih ćete razgledati druge stvari u prostoriji ili se fokusirati na nešto dalje kako bi održavali dobro zdravlje vaših očiju. Takođe uzmite u obzir mogućnost kupovine LCD monitora koji je bolji za oči. Ako ste duže vreme za kompjuterom, oftomolozi preporučuju pravilo „20-20-20“ – na svakih 20 minuta tokom kojih se fokusirate na kompjuterski monitor, provedite 20 minuta fokusirajući se na nešto što je udaljeno oko 600 cm. (20 stopa)
  3. Pokušajte da ne škiljite dok čitate nešto na ekranu, pošto to može da bude loše za vaš vid. Većina kompjutera ima opciju povećanja veličine slova. Ako pritisnete istovremeno taster Ctrl i + , veličina slova će se povećati, tako da ne morate previše na naprežete vaše oči. Pritiskom na taster Ctrl i −, veličina slova će se smanjiti , a ako pritisnete Ctrl i 0, povratićete veličinu slova na normalnu. Čak i ako imate dobar vid, nije „zgoreg“ da pokušate i da ga zadržite.
  4. Nemojte sedeti mirno. Dok god se krećete, pomažete sebi da ostanete u boljoj formi. Konstantnim kretanjem, sagorećete kalorije i doprineti boljem kardiovaskularnom zdravlju. Vrpoljenje je dobar način da budete u pokretu, čak i nešto poput tapkanja stopalom. Međutim, budite svesni vaših kolega i ne pravite previše buke — bez obzira na način na koji se vrpoljite, uzastopna buka može da smeta drugim ljudima.
  5. Ako ste sami, pokušajte da isključite kompjuter na kratko i vežbajte. Ako pričate sa nekim preko mobilnog, ustanite i istegnite se, ili podižite noge – sve što će vas držati pokretnim tokom vremena kad ne sedite za svojim kancelarijskim stolom.
Upozorenja
  1. Vašem telu je potrebno mnogo više vežbe od onoga što radite za vašim kompjuterom, zato nemojte da mislite da je ono što radite za kompjuterom dovoljno. I dok je takvo vežbanje korisno, imajte na umu da nije zamena za odlazak u teretanu ili pridržavanje programa redovnog vežbanja.
  2. Kada je mišić nepokretan (statičan), cirkulacija se smanjuje, mišići umore, i teže je raditi neke zadatke.
  3. Navika nepravilnog držanja tela dok sedite za kompjuterom u kombinaciji sa statičkim sedenjem može da uzrokuje zdravstvene probleme pod nazivom Kumulativni traumatski poremećaj (CTD) ili Povreda izazvana repetitivnim pokretima (RSI).

Strah od smrti

Smrt jeste velika nepoznanica, i ma koliko bila izvesna, u životu prosečnog čoveka razmišljanje o njoj ostaje po strani, sve do trenutka suočavanja sa njom.

Ipak, izvesno je da je to naveći strah od svih. Kada autori žele da dodaju na težini svojih dela, uzbudljivosti i primaljivosti za publiku, pitanje života i smrti, upleteno u ostatak besede, uvek daje svoj doprinos. Horor filmovi ne bi bili toliko strašni da se glavnim akterima preti nečim drugim namesto životom. Kada se želi naglasiti smisao nečega, uvek se prisustvo ili odsustvo toga dovodi u paralelu sa životom i smrću.

Priče o smrti uvek izazivaju pažnju publike. Način na koji se umire i ličnost pokojnog uvek se razmatra sa većim žarom od ličnosti žive osobe i načina na koji ona živi.

Početkom dvadesetog veka formirana je nova naučna disciplina koja se naziva tanatologija. Ona se bavi istraživanjem i analizom svih činjenica i informacija prikupljenih iz medicine, biologije, psihijatrije, psihologije, psihoanalize, sociologije, ali i antropologije, istorije, religije, filozofije i umetnosti vezanih za smrt. Jednom rečju – naučna disciplina koja se bavi smrću.

Da li je ova sveprisutna zainteresovanost za smrt posledica pokušaja ljudi da se sa strahom od smrti suoče kroz stalno upijanje informacija o njoj? Da li je to pokušaj izbegavanja da se suoče sa sopstvenom konačnošću i izvesnim krajem svog postojanja? Ili je to prećutni sporazum ljudi da se kroz stalno suočavanje sa slikama smrti, bez mnogo pitanja, odgovora i analiza, na neki način imunizira na pojam smrti i navikne na njeno prisustvo, što bi racionalno, svensno i namerno bilo gotovo nemoguće?

* Kada se javlja strah od smrti?

Lekari koji rade u praksi gotovo se svakodnevno suočavaju sa strahom od smrti. Ona je sveprisutna kod pacijenata, članova porodice i prijatelja obolelih. Svojom blizinom, smrt nameće razmišljanje o njoj. Strah se tom prilikom redovno javlja. Prihvatanje smrti u takvim situacijama je retkost.

Za ljude koji nisu imali kontakta sa osobama sa psihološkim problemima uvek je iznenađujuća činjenica da je kod njih strah od smrti obavezan pratioc ostalih problema. Psihijatrijski bolesnici svakodnevno se suočavaju sa ovim srahom, usled visokog stepena anksioznosti ili depresivnosti. Mnogi koji pripadaju kategiriji psihički zdravih ljudi bar jednom u životu susreli su se sa ovim strahom na isti takav iracionalan način – način koji onemuogućava distanciranje od njega i koji stvara osećanje preplavljanosti, zbunjenosti I bespomoćnosti.

Interesantno je da istraživanja straha od smrti, istina, prilično retko sprovođena, ukazuju na jednu stvar: on je sveprisutan. U svim narodima, kod ljudi svih nivoa obrazovanja, uzrasta i pola. Izgleda da je strah od smrti opšti pratilac života.

Interesantno je i da su istraživanja pokazala da se kod ljudi koji više vrednuju sebe, odnosno imaju veće samopoštovanje ili ono što psiholozi nazivaju “narcističkim ulaganjem u sebe” – ulaganjem energije u dobru sliku o sebi, svestan strah od smrti češće javlja. Isto tako, on se javlja češće i kod ljudi koje odlikuje pasivnost, naspram onih koji zauzimaju aktivnu ulogu u kreiranju svog života i oblikovanju svog okruženja.

* Zašto se javlja strah od smrti?

Posmatrajući ukupan broj psihologa u svetu i raznolikost tema kojima se oni bave, mali broj njih posvetio je ozbiljnije pažnju ovom fenomenu. Kako su se sa njime najčešće sretali klinički psiholozi tokom ličnog rada i rada sa klijentima, gotovo i da nema objavljenog rada koji se ove teme tiče, a potiče iz neke druge oblasti psihologije. Međutim, i u okviru klničke psihologije mišljenja o strahu od smri su podeljena.

Prema jednoj teoriji, strah od smrti je „poklopljen“ odnosno nesvestan tokom većeg dela života, i sve što rade, ljudi rade da bi se sklonili od njega

Jedna grupa istraživača smatra da je strah od smrti prirodan fonemen, prisutan u svakom čoveku od rođenja, pa do poslednjeg dana. Prema njima, gotovo cela psihička struktura izgrađena je na tananom “poklopcu” koji služi zatvaranju pitanja koja bi se tokom celog života neminovno nametala, a koja su vezana za konačan kraj života. Prema njima, ovaj “poklopljeni i sakriven” strah je osnova nagona za samoodržanjem. Strah od smrti je “poklopljen” odnosno nesvestan tokom većeg dela života i sve što rade, ljudi rade da bi se sklonili od njega. Zato se ljudi često ponašaju kao da su besmrtni – ne razmišljaju o vremenu koje im je ostalo, o smislu onoga što rade ili konačnom cilju svog života. U trenucima psihološke labilnosti, ili direktnog suočavanja sa smrću, ovaj poklopac popušta, i ljudi se nalaze u situaciji da se suoče sa svojim prirodnim strahom, stalno prisutnim u osnovi svoje ličnosti. Zato se strah od smrti javlja kod psihijatriskih bolesnika: on predstavlja pokazatelja da psihička struktura osobe nije dovoljno čvrsta da bi održala potisnutim ono što je kod zdrave osobe potisnuto u nesvesni deo ličnosti.

Druga grupa autora zauzima drugačiji stav: strah od smrti nije urođen, on se javlja sa razvojem osobe, i usko je vezan sa nagonom smrti o kome je Frojd govorio. Interesantno je da Frojd tokom svog života nije mnogo govorio o strahu od smrti. On ga je najčešće u svojim radovima povezivao sa tanatosom – nagonom smrti, ili svodio na druga osećanja – osećanja krivice i depresivnosti. Zbog toga, često se kasnije spekulisalo da je strah od smrti bio jedan od problema sa kojima se i sam suočavao. Međutim, neki od njegovih sledbenika radili su na razrađivanju njegove teorije u ovoj oblasti. Prema njima svi strahovi posledica su neadekvatbog odnosa deteta i njegovog okruženja tokom detinjstva. Dobar odnos sa majkom, ili drugom osobom koja je detetu najbliža, stvoriće zdravu osnovu, i u periodu kada deca stiču svest o smrti (kako istraživanja pokazuju, između devete i desete godine života) biće u mogućnosti da je prihvate kao sastavni deo života koji, iako izaziva određeno osećanje nelagodnosti, ne predstavlja opasnost za urušavanje psihičke struktura i razvoj psihičkih poremećaja.

Sa razvojem psihoanalitičkih i drugih pravaca u psihologiji, sve veći broj autora uviđao je da suštinske suprotnosti koje bi onemogućile integraciju ova dva stava ne postoje. Iako i danas postoje nesuglasice po pitanju toga da li Tanatos kao nagon smrti i samouništenja postoji, ili se samorazarajuće ponašanje može pripisati frustracijama i poremećajima u korišćenju životne energije (libida), ostali delovi ove dve teorije predstavljaju kompatibilnu celinu. Danas se autori uglavnom slažu oko toga da prihvatanje smrti i konačnosti života, bilo spontano tokom života ili kroz manje ili više kritičan period promišljanja, ponekad praćenog strahom, predstavlja nužni korak na razvojnom putu svake individue.

* Strah od smrti i psihološki poremećaji

Već je rečeno da se strah od smrti javlja redovno kod ljudi koji imaju psihološke probleme. On je prateći simtom gotovo svih poremećaja. Mišljenja o tome da li je neuspešno savladavanje straha od smrti uzrok ili posledica psiholoških poremećaja i dalje su podeljena.

Strah od smrti najčešće se javlja kod osoba koje imaju hipohondriju. Hipohodnrija je bolest koju odlikuju periodi u kojima se aktiviraju strahovi vezani za lično zdravlje osobe. Oni opsesivno traže znake nepravilnosti na i u svom organizmu, koje tumače postojanjem neizlečivih bolesti. Uz to kod njih se javlja preplavljujući strah od bliske smrti, koji i jeste osnovni simtom hipohondrije. Za samu osobu koja ima hipohondriju nemoguće je da razluči da li su njeni strahovi osnovani ili ne. Tu dolazi do gubitka kontakta sa realnošću i preplavljujući strah od smrti postaje dominantno osećanje koje kontreoliše sve postupke osobe.

Pored toga, strah od smrti se javlja redovnoiI kod paničnih poremećaja, posebno onih vezanih za agorafobiju. Za njih je karakteristično da se kod osobe u određenim situacijama (na primer, kada se nađu na velikom, otvorenom prostoru – kod agorafobije) iznenada javi strah od iznenadne smrti. Najčešće dolaze na ideju da bi se mogle ugušiti, imati infarkt ili moždano krvarenje (šlog). Jedan od sve češće navođenih uzorka straha, prema nekim navodima, je mogućnost terorističkog napada koji bi ih na mestu usmrtio. Strah od smrti je ovde takođe redovan i, kao i kod hipohondrije, teško je razlučiti da li je on uzrok ili posledica problema koji ovi ljudi imaju.

Izražen strah od smrti najčešće se javlja kod osoba koje imaju hipohondriju, panične poremećaje, fobije, opsesivno kompulsivne poremećaje, depresiju…

I kod svih ostalih fobija takođe je, u manjoj ili većoj meri, prisutan svestan strah od smrti. On je takođe pratilac i opsesivno kompulzivnih poremećaja (koje karakterišu stalno ponavljajuće misli ili prisila da se stalno ponavljaju određene radnje), ali obično na manje svesnom nivou, i manje u centru pažnje osobe. Strah od smrti se redovno javlja kod depresivnih osoba, dok kod onih sa ozbiljnijim simptomima koji pripadaju grupi psihijatrijskih bolesnika, preobražava se u suicidalne namere. Pored toga, zabeležano je njegovo prisustvo i kod osoba sa seksualnim poremećajima, poremećajima spavanja i drugima.

Iako praktično najrasprostranjeniji fenomen među psihijatrijskim klijentima, strah od smrti nikako ne treba posmatrati kao pouzdani znak patologije. Njegova povezanost sa ovako širokim dijapazonom poremećaja svedoči o tome kolika je njegova prisutnost među ljudima, kao i o tome koliko je prisutna sklonost njegovom potiskivanju. Zato je on jedna od onih stvari koje prve “isplivaju” na površinu kada se osoba nađe u stanju psihičke labilnosti.

* Strah od smrti kroz godine

Tokom ranog detinjstva deca nemaju jasnu predstavu o smrti. Konačan kraj života je nešto što intelektuano oni teško mogu da shvate. Ipak, neki nesvesni strah od uništenja, prema većini autora, postoji. Detinjstvo se oduvek prihvatalo kao bitan period u razvoju kapaciteta osobe da se kasnije suoči sa razvojnim zadacima. Suočavanje sa pojmom smrti za dete postaje moguće oko desete godine, kada intelektualno dostiže nivo na kome može shvatiti pojam konačnosti života. Do tada, strahovi se ispoljavaju kroz fobije, ponekad i paniku, ali uvek vezanu za konkretnu situaciju, koju je, iz očiju deteta, nemoguće povezati sa smrću.

Tokom ranog detinjstva deca nemaju jasnu predstavu o smrti. Konačan kraj života je nešto što intelektuano oni teško mogu da shvate.

U adolescenciji postoje velike razlike među mladima kada je u pitanju pogled na smrt. Kod nekih je izraženo prisutan strah – najčešće kod onih koji su imali traumatska iskustva ili smrti u porodici, dok se kod drugih, potpuno suprotno tome, razvija potpuna bezbrižnost i nesvestan, iracionalan stav da se njima ništa ne može dogoditi. Ovi odnosi prema smrti su krajnje kolebljivi u periodu adolescencije, i kod iste osobe mogu se menjati iz jedne u drugu krajnost tokom samo jednog dana. Nakon toga, u zrelom dobu, kod većine ljudi postoji čudnovato odsustvo svesnosto o smrti i strahu od nje. Ona isplivava samo u situacijama psihičke labilnosti, nakon perioda intenzivne neizvesnosti, ili uznemirenosti. U dobu starosti, strah od smrti se javlja u sklopu brojnih drugih teškoća koje dolaze – od zdravstvenih do suočavanja sa smrću bliskih ljudi, prijatelja i rođaka iz iste generacije.

Iako strah od smrti nije prisutan svesno tokom većeg dela života, i oni koji su imali intenzivne periode suočavanja sa njim nerado ga se sećaju, on predstavlja njegov sastavan deo, i provlači se kroz mnoge odluke koje ljudi donose. Zbog toga je njegovo osvešćavanje i suočavanje sa njim od suštinskog značaja za razvoj svake ličnosti ka osećanju celovitosti i pronalaženju smisla života.

* Normalno i nenormalno

I, na kraju, treba naglasiti da, iako je strah od smrti univerzalna pojava, sve prisutnija u današnjem društvu, ona samo pod određenim uslovima poprima karakteristike patološkog.

Izvestan stepen strepnje, nelagodnosti i napetosti povezana sa idejom o smrti prisutna je kod svih ljudi. Ona postaje intenzivnija ukoliko se veže za konkretnu situaciju u kojoj smrt bliske osobe ili lična smrt usled bolesti postane izvesna. Tada ona nosi sa sobom brojne izmešane osećaje: od tuge, žaljenja, osećanja bespmoćnosti, preko kratkotrajne želje za osvetom, uznemirenosti do preplavljujućih misli, osećanja besmisla i gubitka kontrole. Međutim, ona je i tada ograničenog trajanja. Posle perioda koji većina autora ograničava na šest nedelja ova osećanja, a pre svega strah od smrti, značajno gube na intenzitetu, i prepuštaju glavnu reč pokretačkim silama koje na čoveka deluju prirodno tokom života.

Stalno prisutna tema smrti u medijima možda može predstavljati vid imunizacije ljudi na pojam smrti, ali ne može im dati odgovore na pitanja do kojih sami dođu prilikom suočavanja sa njom, niti ih podstaći i voditi na putu prihvatanja svoje konačnosti i smisla ličnog razvoja u njoj.

Kada se strah od smrti koji javi bez konkretnog povoda, bez suočavanja sa njom u realnom svetu, odnosno kada proističe iz dubljih slojeva ličnosti, ukoliko poprimi takve karakteristike da ograničava normalno funkcionisanje osobe, njen socijalni, profesionalni i intimni život, predstavlja patološki fenomen. Možemo se složiti sa autorima koji ističu da suočavanje sa svojom konačnošću i izvesnošću, idejom svoje smrti u budućnosti, predstavlja razvojni zadatak svake ličnosti na njenom putu ličnog razvoja. Ali, svako suočavanje u kome osoba izgubi kontrolu nad proizvodima svog uma (a strahovi bez povoda u spoljašnjem okruženju jesu proizvod uma), označava tačku u kojoj je potrebno potražiti pomoć.

Stalno prisutna tema smrti u medijima možda može predstavljati vid imunizacije ljudi na pojam smrti, ali ne može im dati odgovore na pitanja do kojih sami dođu prilikom suočavanja sa njom, niti ih podstaći i voditi na putu prihvatanja svoje konačnosti i smisla ličnog razvoja u njoj.

Socijalna fobija

Postoji jedan oblik anksioznosti koji se ispoljava kao određena vrsta neprijatnosti u društvu drugih osoba – pojedinaca ili grupe. To je socijalna fobija. Ljudi koji imaju problema u obliku socijalne fobije često imaju poteškoća kada treba na neki način da stupe u kontakt sa drugim ljudima. Tako npr osoba se može plašiti da stoji u redu u prodavnici jer misli da svi gledaju u nju svo vreme, ili npr osoba ima poteškoća da ostvaruje kontakte sa drugim ljudima jer unapred misli da će je svi odbiti. Ovo bi bili najprostiji oblici socijalne fobije, koja danas predstavlja problem sve većem delu stanovništva.

Socijalna fobija se još naziva i socijalna anksioznost. Kada osoba ima socijalnu fobiju, ta osoba uglavnom ima strah od upoznavanje novih ljudi, ima strah ako treba da bude u nekoj većoj grupi ljudi, ako treba da stupi u kontakt sa ljudima. Takođe ta osoba ima običaj da nepotrebno brine o tome šta drugi ljudi misle o njoj. Ovakva fobija može se ispoljavati i kao povećani strah od držanja govora pred velikom grupom ljudi, onda npr strah od odlaska na neke javne sastanke sa većim brojem ljudi i slično. Ljudi koji ispoljavaju simptome socijalne fobije su uglavnom previše samo-svesni i previše brinu o tome šta drugi ljudi misle o njima, i usput očekuju najgori mogući ishod neke situacije.

Ako sami sebe prepoznajete u opisu ljudi koji pate od socijalne fobije, morate shvatiti jednu stvar: drugi ljudi uopšte ne razmišljaju o vama toliko kao što vi mislite. To je glavna stvar koju apsolutno morate shvatiti, jer većina ljudi koji pate od socijalne fobije previše razmišlja o tome šta drugi misle o njoj. Istina je, kao što sam rekao, da drugi uopšte ne razmišljaju previše o vama! Svi ljudi imaju svoj život, i gledaju kako da ga učine boljim. Morate razbiti tu iluziju, dakle drugi ne misle o vama toliko mnogo kao što vi to mislite!

Osoba koja pati od socijalne fobije ispoljava sledeće simptome, i to obično u društvu drugih ljudi: pojačano znojenje, nervoza, ubrzano kucanje srca, mučnina, drhtanje, a nekada čak i napadi panike. Nekada kada je osoba previše stidljiva u normalnim socijalnim vezama i kontaktima, to može biti znak da se razvija socijalna fobija, i da treba nekako reagovati.

Ako je kvalitet života neke osobe narušen i ako osoba nije u mogućnosti da stupa u kontakt i veze sa drugim ljudima, ovo bi takođe mogli biti znaci da osoba pati od socijalne fobije. Ttrebali bi ste uzeti u obzir i to ako osoba previše razmišlja o tome šta drugi misle o njoj, razmišlja negativno o sebi, razmišlja o tome kako će se osramotiti pred drugim ljudima, strahuje od odbijanja drugih osoba, strahuje od toga da će biti ponižena i slično.

Ako patite od socijalne fobije, shvatite da su mogući uzroci te fobije u nekom prethodnom lošem iskustvu iz vašeg života, npr ako vas je neko psihološki mučio, ponižavao i tome slično. Uzrok može biti i neko iskustvo u kome ste se vi na neki način osramotili pred drugim ljudima, i to vam je možda usadilo strah od svih budućih sličnih situacija.

Neki od ostalih faktora koje bi trebalo uzeti u obzir jesu i genetstki faktor, dakle možda vam je neko u porodici takođe patio od socijalne fobije, onda manjak vašeg samopouzdanja, depresija i slično. Ako malo bolje razmislite o ovim faktorima, videćete da ćete lakše doći da pravog uzroka vaše socijalne fobije, a kada to uradite, onda ćete mnogo lakše znati šta je potrebno da preduzmete da bi prevazišli socijalnu fobiju.

Iako postoje razni lekovi i medicinske terapije za socijalnu fobiju, uvek je bolje sprečiti, nego lečiti. Ako ste veoma stidljivi, i ako mislite da možda postoji mogućnost da se to razvije u socijalnu fobiju, mogli bi ste da poradite na usvajanju novog načina razmišljanja i na taj način date sve od sebe da prebrodite stidljivost i socijalnu fobiju.

[block:block=11]

Evo nekoliko bitnijih saveta:

Zađite u samu srž, u koren problema vaše stidljivosti: to je najverovatnije nisko samopouzdanje. Ako vam se ne sviđa kako izgledate, ili ako ste previše svesni sami sebe, odnosno svog izgleda, predlažem da pitate neku blisku osobu da vam pomogne da malo podignete svoje samopouzdanje. Svi ljudi, pa i vi, siguran sam, imaju neke osobine koje se tiču kako fizičkog izgleda, tako i onog nevidljivog, unutrašnjeg izgleda. Istaknite svoje pozitivne atribute, radite na tome! Čak i neka lepa nova odeća koju kupite sebi će vam dati dodatno samopouzdanje u određenim situacijama u kontaktu sa drugim ljudima. Bitno je da se vi osećate lepo i opušteno, a kada ste takvi, onda vam je mnogo lakše da stupate u kontakt sa drugim ljudima.

Ako imate neko veoma loše iskustvo iz prošlosti, ako vas je neko povredio, ponizio ili tome slično, i ako mislite da imate socijalnu fobiju, koju ne možete sami da prevaziđete, ne bi uopšte bilo loše da potražite pomoć neke stručne osobe. Nekada se ljude plaše da zatraže stručnu pomoć, ili ih je sramota da to urade, jer razmišljaju o tome šta će onda drugi misliti o njima. Trebalo bi da se zapitate, šta vam je bitnije, šta drugi misle o vama ili vaše zdravlje i to kako se vi osećate? Ne možete se kretati u smeru boljeg i lepšeg života dok god imate nešto što vas muči. Stvari se zakomplikuju kada imate nešto što vas muči, a što je povezano sa nekim lošim iskustvom iz prošlosti. Shvatite – ne morate da budete robovi prošlosti, i ne morate da nosite psihološki teret iz svoje prošlosti!

Uvek se trudite da razmišljate pozitivno! Ako jednostavno ne možete da razmišljate pozitivno, razmislite o ovome: svaki čovek je unikatan na poseban način, svi imaju neke svoje vrline i mane, i to čoveka čini unikatnim. Shvatite da ste i vi unikatni, i siguran sam, kad bi ste malo razmislili, mogli bi ste da nađete dosta toga pozitivnog kod vas, što vas ističe u odnosu na nekog drugog. Morate naučiti da vrednujete pozitivne stvari kod vas i da ističete svoje kvalitete što više. Radite na tome iz dana u dan, na taj način razvijate jedan novi, lepši i zdraviji pogled na stvari. Kada promenite pogled na stvari, i kada počnete više da vrednujete sami sebe, biće vam mnogo lakše da stupate u kontakt sa drugim ljudima, i nećete se više povlačiti u sebe, nećete biti zablokirani socijalnom fobijom!

Ako vas strah od kontakata sa drugim osobama sprečava da normalno i lepo živite, potrebno je da uradite nešto po pitanju vaše socijalne fobije ovog trenutka! Shvatite da se stvari neće rešiti same od sebe u slučaju socijalne fobije. Zašto? Zato što ste u pitanju Vi i Vaši kontakti sa drugim osobama, jedino Vi možete odlučiti da se menjate! Nijedan čovek nije ostrvo, ljudi se druže sa drugim ljudima, kontaktiraju, sarađuju, stupaju u veze i slično. Shvatite da nema ništa loše u tome, u ljudskoj prirodi je da se socijalizuju i druže. Ako želite da menjate sebe i kontakte sa drugima i da prevaziđete socijalnu fobiju, predlažem da to počnete odmah, jer ne postoji bolje vreme za to.

Kineske ćufte

Sastojci

  • 300-400 grama mešanog mlevenog mesa
  • 3 kašike brašna
  • začin, biber, so (po ukusu)
  • 3 kašike ulja
  • 3 jaja
  • 1 čaša mineralne vode
  • 1 glavica seckanog crnog luka
  • 1-2 čena belog luka
  • 1/2 praška za pecivo
  • origano, hot čili ili kari (po želji)

Način pripreme

Sve sastojke izmešati, staviti u frižider i ostaviti pola sata. U tiganju zagrejati ulje, kašikom vaditi smesu i peći.Prilog uz ćufte: pire, boranija, grašak i sl.

Piletina na kineski način

Potrebno je:

  • 500 gr pilećeg belog mesa
  • 2 šargarepe
  • 1 veći praziluk
  • 200 gr šampinjona
  • 1/2 glavice crvenog kupusa
  • soja sos (količina po želji)
  • 150 gr pirinča
  • 1 kašičice aleve paprike
  • so

Meso iseći na kockice i na malo ulja propržiti. U drugom sudu izdinstati šargarepu isečenu na štapiće, zatim dodati  kupus, praziluk takođe isečen na tanke štapiće i na kraju šampinjone isečene na listiće. Kad povrće omekša dodati meso, začinsku papriku, posoliti i sipati soja sos. Naliti šoljicu vode i još malo prodinstati. Služiti uz bareni pirinač.

Da li treba vežbati i šta?

Ako bi ste sastavili grupu od ortopeda, fizijatra, osteopate i reumatologa, pa ih upitali kako leče hroničan bol u leđima, budite sigurni da bi ste dobili puno različitih odgovora. Načini lečenja bi se veoma razlikovali, osim po jednoj stvari. Svaki bi uključio po neki program vežbanja. Specijalisti znaju iz iskustva da kičmi prija da bude u upotrebi. Leđa koja su u kondiciji imaju veću gipkost, koja sprečava povređivanje, veću snagu da se odupru preteranom istezanju, bolju izdržljivost da podnose napore a manje se zamaraju, kao i bolju koordinaciju za održavanje ravnoteže. Redovno kretanje, takođe, pomaže da se smanji mišićna napetost, koja se gomila oko kičme. Ono povećava cirkulaciju, koja, opet pomaže da se manje povrede lakše izleče.

Ispitivanja pokazuju da je bol u leđima češći kod osoba sa slabim mišićima i krutim zglobovima. U jednom takvom ispitivanju, grupi ispitanika dat je jednostavan test savitljivosti. Od njih je zatraženo da se sagnu ispravljenih kolena i pokušaju da dohvate svoje nožne prste. Ukoliko to ne bi mogli da urade, mereno je rastojanje između prstiju na šakama i prstiju na stopalima. Ispitivanje je pokazalo da je bol u leđima više prisutan, ili se ponavlja ukoliko je kičma manje fleksibilna. Zbog toga se stariji ljudi lako povrede kada se sapletu i padnu. Koje će biti posledice pada, razlikuju se od osobe do osobe, a zavisi i od starosti. Kada bi bebe padale niz stepenice, one bi odskakale kao gumena lopta. Njihova gipkost je takva da će se, kada budu stigle do dna stepeništa, uplašiti i imati nekoliko modrica. Sa starijima, ili ukrućenim osobama nije isto. Njima je dovoljno da se, samo sapletu, pa da osete akutni bol u leđima, ili slome kuk. Nisu, samo stariji građani izloženi ovom riziku. Čak su i najmlađi, koji su kruti, skloni ovom riziku.

Bol u leđima je hipokinetičko oboljenje, jedno od brojnih koji su povezani sa nedostatkom fizičke aktivnosti. Jogiji imaju poslovicu: “Pokret je život”. Ovo je posebno istinito kada se radi o zdravlju leđa. Našim kičmama je kretanje neophodno iz pet najvažnijih razloga:

– radi održavanja snage mišića, koji okružuju kičmene zglobove, kako bi sprečili istezanje;

– radi olakšanja zamora zbog držanja tela;

– radi održavanja gipkosto kičmenih zglobova;

– radi održanja snage skeleta;

Sve gore navedeno je značajna f-ја fizičke aktivnosti, a opet, o tome se malo zna. Mnogi stariji ljudi počnu da se krive, jernjihove kosti postanu meke i krhke, ponekad zbog pogrešne ishrane, ali češće zbog atrofije od neupotrebe.Laboratorijska istraživanja su pokazala da ako se zadnje noge zeca izlažu naporu, povećava se gustina njihovih pršljenova. Ovakav podsticaj ljudi prirodno dobijaju kada šetaju ili trče. Što više koristimo mišiće kičme, podstičemo cirkulaciju u kičmi i naši pršljenovi i kičmeni diskovi postaju jači. Ovo su potvrdili istraživači sa postdiplomskih studija Medicinskog fakulteta Hamersmit iz Londona, radom na ljudskim leševima. Otkrili su da je količina minerala u pršljenovima proporcionalno srazmerna težini mišića oko kičme. U stvari, što više koristimo svoje telo, naše kosti postaju snažnije.

Godinama su vežbe za kičmu bile orjentisane ka jačanju mišića. Na osnovu mog iskustva, to je pogrešno. Pošto vodimo život bez mnogo kretanja, nisu nam potrebni nabrekli mišići. Mali su izgledi da će se od nas tražiti da kopamo kanale, ili nosimo džakove sa cementom. Najteži zadatak kojim ćemo se baviti je kopanje po bašti, ili partija odbojke, i ako postepeno počnemo sa ovim aktivnostima, verovatno ćemo imati dovoljno snage da ih bezbedno obavljamo. Ono što nam danas više smeta je nedostatak gipkosti. Ovo se posebno odnosi na ljude koji su pod stresom, ili većinu posla provode sedeći. Njima su potrebne svakodnevne vežbe da bi održali gipkost kičme. Ovo je jednako tačno i za tinejdžere i za stare.

Kako godine prolaze, naše vezivno tkivo gubi na fleksibilnosti, a to se odnosi i na kičmene ligamente i međupršljenske diskove. Kao roditelji, babe i dede, primećujemo da gubimo ponešto od svoje gipkosti, npr. kada ustanemo sa stolice i osećamo da više nije tako lako da se ujutru sagnemo da bi smo obuli čarape i vezali pertle na cipelama. Jedan deo gubitka fleksibilnosti je neizbežan, ali veći deo sami izazivamo. Priroda nam je dala mogućnost da se ukrutimo, ali lenjost je ta koja nam daje bolnu ukočenost. Vršio sam preglede na ljudima, koji su celog života radili vežbe istezanja, pa su i u 90-im bili sposobni da se sagnu i dohvate nоžne prste.

Hata joga je jedan od najboljih sistema vežbi za kičmu, posebno kada se kombinuje sa prirodnim vežbama snage, kao što su šetanje, plivanje, ples i tenis. Ovi drevni pokreti i položaji mogu se prilagoditi ljudima svih godišta i različitih fizičkih spremnosti i idealni su za poboljšanje telesnog držanja, promovišu opuštanje i održavaju fleksibilnost. Mnogi moji pacijenti prevazišli su ponavljanje bola u leđima, tako što su radili jogu. Kada sam ih video posle dužeg vremena primetio sam da su neki od njih u boljem stanju sa 70 godina, nego što su bili sa 50.

Postoje razni programi vežbi za oporavak leđa. Neki daju veće rezultate od drugih, a neki su veoma opasni. Vežbe treba da se formiraju tako da poboljšaju fleksibilnost leđa i isprave uobičajene probleme sa prenaprezanjem slabinskog dela kičme. U vežbama ne bi trebalo da postoje preterana savijanja unazad, iz prostog razloga što ti pokreti pogoršavaju probleme sa leđima (?!). Mnoge kičme imaju preterano udubljenje, pa taj luk ne treba povećavati. Ekstenzija slabinske kičme stvara dodatno natezanje kičmenih zglobova, povećava pritisak u međupršljenskim diskovima i povećava opasnost od kompresije kičmenih nerava. Iz tog razloga bolne kičme ne treba da se izlažu preteranom istezanju unazad.

(?!) Oko  ovoga (iznad navedenog) se vode polemike i mišljenja se razlikuju. Jedno je sigurno, kada  kičmena struktura ima naglašenu lordozu u donjem delu, treba izbegavati  preterana izvijanja ka nazad (ekstenzije) i obrnuto. Znači, onima sa ispravljenom lordozom bi ekstenzije donele verovatno dobrobiti.

(Donald Norfolk “Bol u leđima”)

Vežbe za stopala opuštaju

Najbolja vežba je oduvek bilo bosonogo hodanje po travi, kao i vožnja bicikla jer jača mišiće stopala, ubrzava cirkulaciju i uključuje sve mišiće. Ukoliko niste u mogućnosti da praktikujete ove vežbe, evo tri veoma delotvorne za umorna stopala koje možete da radite kod kuće.

Istezanje stopala – Sedite na pod i ispružite noge ispred sebe, obmotajte peškir oko stopala i povucite oba kraja peškira dok su vam pete oslonjene na pod, tako da vučete srednji deo stopala i prstiju prema sebi. Ostanite tako četiri-pet sekundi, pa se vratite u prvobitni položaj. Ponovite ovu vežbu četiri puta.

Istezanje zglobova – Stanite uspravno, noga jedna uz drugu. Podignite koleno koliko god možete, uhvatite stopalo i zavrnite ga unazad, zatim ispružite nogu i zavrnite stopalo napred. Za svaku nogu vežbu ponovite pet-šest puta.

Podizanje i savijanje prstiju – Sedite na pod i ispružite noge. Pokušajte da savijete prste dok su vam pete podignute, pa ostanite u toj poziciji pet sekundi. Vežbu ponovite četiri-pet puta.

Šta leči homeopatija

Homeopatija može da leči sve zdravstvene probleme koji se mogu javiti kod čoveka. To naravno ne znači da će sve i izlečiti, jer kao nijedan drugi medicinski sistem ni homeopatija nije svemoguća. U homeopatiji nije moguće dati prognozu lečenja samo na osnovu dijagnoze, kao što je to slučaj u klasičnoj medicini. Zašto je to tako?

Homeopatija ne leči bolest u klasičnom smislu reči, nego poremećenu energiju čija je ta bolest samo manifestacija, a da li će se energija izbalansirati i da li će doći do ozdravljenja zavisi od mnogo faktora. Na prvom mestu to je konstitucija samog čoveka, njegova nasleđena i stečena predispozicija za bolesti (mijazmi), uslovi pod kojima živi, tj. da li postoje održavajući faktori bolesti… Drugim rečima, da li će se neko izlečiti zavisi više od samog bolesnika nego od bolesti od koje boluje. Pored toga, svakom čoveku se pristupa kao jedinstvenoj individui i iako on može imati sličnu, on nikako ne može imati istu bolest kao neko drugi, pa je za homeopatu pogrešno da kaže da je takve slučajeve već imao i da na osnovu njih može da predvidi tok i prognozu lečenja.

Ako nam je u potpunosti poznata homeopatska filozofija shvatićemo da je pitanje da li homeopatija leči neku određenu bolest pogrešno formulisano, tj. nema smisla jer homeopatija ne leči bolest nego čoveka. Preciznija prognoza se ipak može dati, ali tek nakon što se vidi kakvi su efekti prvog leka. Pravilna interpretacija promena nakon prvog leka je od značaja za prognozu u homeopatiji koliko i dijagnoza u klasičnoj medicini.

Zbog svega ovoga pogrešno je reći koje bolesti homeopatija leči, a koje ne, ali ako pogledamo statistike jasno možemo videti gde homeopatija pokazuje dobre rezultate, a to su:

  • kožne bolesti
  • alergije
  • glavobolje i vrtoglavice
  • bolesti sistema za disanje
  • bolesti sistema za varenje
  • ginekološki problemi
  • endokrini problemi
  • nesanice
  • poremećaji rasta, razvoja i ponašanja kod dece
  • mentalno – emotivne probleme nastale usled stresnog načina života, kao i posledice svih vrsta stresova
  • sve bolesti koje su klasifikovane u klasičnoj medicini kao psihosomatske bolesti
  • nejasna stanja koja se ne mogu staviti ni pod jednu dijagnozu i samim tim se ne mogu ni lečiti klasičnom medicinom

Ovo je samo deo zdravstvenih problema koji se leče homeopatijom. Dijapazon bolesti koje se mogu lečiti homeopatijom je mnogo širi i obuhvata i kompleksne bolesti tipa sistemske bolesti, tumori…

Homeopatijom se mogu lečiti svi uzrasti, od rođenja do najstarijeg doba, bez izuzetka.

 

 

Relaksirajte se za samo 20 minuta – tehnike meditacije

Ukoliko želite da budete staloženiji, zdraviji i srećniji postoji nekoliko jednostavnih načina, za koje vam je potrebno samo 20 minuta meditiranja.

1. Tokom 24 sata ljudski mozak procesira do 70 hiljada misli, čak i tokom sna. Svaki dan sadrži 86.400 sekundi što bi značilo da na svakih 1,2 sekundi vaš mozak obradi novu misao.

2. Negativne misli mogu postati dominantne nego one pozitivne i optimistične, stoga stručnjaci savetuju da samokritičnost filtrirate, što je više moguće. Često se negativne misli ponavljaju i vode u anksioznost, depresiju, a samo oslobađanjem od njih možemo postati smireniji, fokusiraniji i naravno srećniji.

3. Dokazano je da meditacija snižava nivo stresa, poboljšava metabolizam, snižava visok krvni pritisak i utiče na kognitivne funkcije mozga. A sve što vam je potrebno jeste udobna fotelja, ćebe, soba u kojoj je tišina i prigušeno svetlo.

4. Ispravite kičmu, postavite šake na kolena, a ukoliko niste sigurni da li ste zauzeli dobar položaj, obratite pažnju na svoje ukućane, ukoliko su se pretvorili u “bubice” kako vam ne bi smetali, znajte da ste uspeli. Slobodno stavite čepove za uši, ukoliko je komšija rešio da renovira stan.

5. Pronađite tačku na zidu i fokusirajte se, udahnite 6 puta duboko, zatvorite oči, pokušajte da čujete zvuke koje proizvodi vaše telo, vaš dah i otkucaje srca. Pažnju za početak usmerite ka disanju, dakle ne razmišljajte, već se samo fokusirajte na dah.

6. Poznata je činjenica da smeh pomaže izlučivanju endorfina, tako dad ok se opuštate, zamišljajte sebe kako se smeškate.

7. Misli koje će vam se javiti tokom meditacije, ponekad mogu biti uznemirujuće, često takve da će vas vratiti u stanje pre početka meditacije, ali ukoliko vam se to dogodi, primirite se u svojoj udobnoj fotelji, barem još neko vreme.

8. Svaki put kada udahnete zamislite kako pružate korenje duboko ispod vas u zemlju, odnosno pod vašeg doma. Nakon 20 minuta vreme je da se ponovo vratite u realnost, polako udahnite što više kiseonika i otvorite oči.

DIJABETES

DIJABETES MELITUS DIJETA

Dijabetes ili šećerna bolest je hronično oboljenje koje se javlja usled sistemskog poremećaja metabolizma. Za ovu neizlečivu bolest karakterističan je povišen nivo šećera u krvi
(hipoglikemija).

Zašto se javlja ovaj poremećaj?

Smatra se da je dijabetes nasledna bolest, odnosno da je genetski faktor glavni uzrok ove bolesti. Ipak nije jedini, jer kako tumačiti činjenicu da se broj obolelih od šećerne bolesti povećava. Sigurno da stres kao fenomen današnjice, ima svoju ulogu kod nastanka ove, kao i mnogih drugih bolesti. I ostali spoljašnji faktori nisu zanemarljivi, kao na primer debljina.

Dijabetes se najčešće javlja u starosti, ali zabrinjava trend povećanja obolelih kod mladje populacije. Rizične grupe za dobijanje dijabetesa su ljudi koji uzimaju previše šećera i slatkiša, alkoholičari, trudnice usled stresa, osobe sa oštećenjem pankreasa.Pojedine bolesti i infekcije mogu da doprinesu nastanku ovog oboljenja, kao i uzimanje nekih lekova.

Dijabetes spada u endokrinološke bolesti. Kada pankreas ili gušterača smanjeno luči hormon insulin ili je smanjeno biološko dejstvo insulina, dolazi do šećerne bolesti. To dovodi do niza karakterističnih problema. Dugoročno bolest utiče na krvne sudove, živce i druge čovekove vitalne funkcije. Ovo oboljenje je poznato, već više od 3500 godina.

Simptomi bolesti su:
– često uzimanje tečnosti i često izlučivanje urina
– zamagljen vid
– gubitak težine i pored dobrog apetita
– umor i iznurenost itd.

Lečenje bolesti zavisi od samog stadijuma bolesti i tipa dijabetesa:
– insulin i dijeta
– lekovi (tablete) i dijeta
– isključivo dijeta
*nikako ne treba zaboraviti neophodnu fizičku aktivnost

Dijeta je izuzetno bitna kod lečenja dijabetesa.Veoma je važno kod obolelelih, a i za prevenciju same bolesti kod rizičnih grupa, obratiti pažnju na ishranu i stil života.

Osnovni principi dijabetes melitus dijete

Dozvoljeno:

– kuvano meso, dinstano meso, meso na roštilju (redje)
– nemasni sir, jogurt, kiselo mleko i jaja
– bareno povrće, sveže povrće u salati sa uljem u dozvoljenim količinama
– crni hleb
– sveže voće, jabuke, citrusno voće
– sokovi bez šećera
– koristiti veštačke zasladjivače umesto šećera, ali bolje je bez njih
– malo soli u ishrani
– mogu se koristiti začinske biljke u ishrani
– najbolje je imati više obroka dnevno (optimalno je 5 – tri obroka i dve užine)
– količinu unesene hrane treba prilagoditi telesnoj uhranjenosti

Zabranjeno:

– zaboravite na šećer i slatkiše, sladoled, kolače, torte i sve što sadrži šećer
– ne koristiti svinjsko meso, konzervisano meso, iznutrice, suhomesnate proizvode, pohovano i prženo
– sosove i zaprške izostaviti iz jelovnika
– nemojte jesti puter, masne sireve, mileram i šlag
– alkohol izbegavati ( neki stručnjaci kažu da se povremeno može uzeti čaša crnog vina uz obrok)
Ovo su samo glavni principi dijete. Od tipa i stadijuma bolesti i individualnih osobina obolelog zavisi konkretnija dijeta. Zato svaki pacijent treba da dobije konkretnu dijetu od svog lekara.
Obavezno uz dijetu kombinovati fizičku aktivnost, koja zavisi od stepena oboljenja, kao i starosne dobi.
Izvor: Dijetalna ishrana
……………..

ŠEĆERNA BOLEST:
ISHRANA DIJABETIČARA – NAJČEŠĆE GREŠKE U ISHRANI

Promenom stila života,
uz pravilan način ishrane,

držaćete pod kontrolom šećernu bolest.

PRETERAN KALORIJSKI UNOS
Ne pazeći na količinu i vrstu hrane, često se unosi dosta „nepotrebnih kalorija“. To se dešava danima, mesecima, pa se „nabaci“ višak kilograma. Višak kilograma sigurno otežava dobru regulaciju šećerne bolesti (zbog insulinske rezistencije). Ne može povećanje doze insulina ili tableta dugoročno rešiti ovaj problem. Treba razmišljati u drugom pravcu – korigovati količinu i vrstu obroka i stvari će polako početi da dolaze na svoje mesto. Poboljšaćete regulaciju šećera uz manje doze lekova.

BROJ OBROKA U TOKU DANA (preskakanje obroka)
Dijabetičari, pogotovu na insulinskoj terapiji, moraju imati najmanje pet obroka u toku dana i, po potrebi, šesti obrok, može biti pre spavanja. Manji broj obroka u toku dana obično vodi nestabilnim vrednostima šećera koje variraju. Mnogi kažu: „Doktore, ne znam zašto mi je šećer visok, ne jedem ništa, evo danas sam samo dva puta jeo.“ TO je greška, jer organizam jedno vreme trpi gladan, a kasnije, usled obroka koji je obično obilan, imamo veći skok vrednosti šećera.
Zato: jedite pet do šest puta u toku dana!

UNOS HRANE PO OBROKU
Morate se truditi da ne pravite velike oscilacije u količini hrane po pojedinačnim obrocima. Nemojte da se za ručak najedete, a za doručak i večeru samo „čalabrcnete“. Morate približno rasporediti energetski i ugljenohidratni unos u toku celog dana. Najbolje je: ručak 30% dnevnog unosa, doručak i večera oko 20%, a ostatak rasporedite na užine. Tako ćete obezbediti ujednačene vrednosti šećera u krvi.

UNOS HLEBA I ZAMENA
Najveće greške su kod uzimanja hleba i zamena za hleb. Mnogi dijabetičari uzimaju previše hleba. Hleb ima veliku kalorijsku vrednost i relativno visok glikemijski indeks zbog značajnog sadržaja ugljenih hidrata: 100 grama hleba ima 220 do 250 kCal i oko 50 gr ugljenih hidrata. Jedno parče hleba teško je oko 50 grama, što iznosi otprilike 120 kCal.

Jedno parče hleba ima istu kalorijsku vrednost kao:
• 70 grama sira
• čaša mleka (200ml)
• 200 grama trešanja
• 100 grama teletine
• 250 grama jabuka
• 260 grama breskvi
• 400 grama crvene paprike
• 450 grama lubenice
• 500 grama kelja
• 600 grama paradajza ili
jedan kilogram krastavaca

Zato dijabetičari treba da uzimaju 120 do 240 grama hleba dnevno (zavisi da li je dijeta niskokalorična ili visokokalorična).
Druga greška, koja se često dešava je kod količine konzumiranja crnog, raženog ili kukuruznog hleba koja se dnevno pojede. Mnogi misle da su, ako ne jedu beli hleb i peciva rešili problem.
Često čujem u Savetovalištu za dijabetičare: „Doktore, ne znam zašto imam visok šećer, a ne jedem beli hleb. Jedem proju i raženi hleb koliko želim, ali, vidite, opet nešto nije u redu.“
Crni hleb, raženi i kukuruzni hleb se preporučuju u dijetnim jelovnicima za dijabetičare zato što su bogatiji dijetnim vlaknima, vitaminima i mineralima, a ne zato što su manje kalorični. Imaju i manji glikemijski indeks, ali oprez! Smete da pojedete samo 20% više crnog nego belog hleba, a to je u ukupnom zbiru parče hleba srednje veličine (30 do 50 grama više).
UNOS MLEKA I ZAMENA
Mleko je idealna hrana za čoveka zbog bogatog sadržaja proteina, ugljenih hidrata i masti. Zato možete koristiti do dve mlečne jedinice dnevno (mlečna jedinica = 200ml.), sem kod visokokaloričnih dijeta – kada možete uzeti i tri mlečne jedinice u toku dana. Uzimajte posnije mleko 1,8% do 2,8% mlečne masti i prerađevine od takvog mleka – ako jedete sir, koristite mlađi, posni sir.

UNOS POVRĆA
Ovde ima najmanje grešaka u ishrani, jer su dopuštene i najveće slobode. Bogatstvo vitaminima, mineralima, dijetalnim vlaknima i vodom, uz mali glikemijski i kalorijski učinak, ono su što povrće nameće u svakoj ishrani.
Povrće A (zeleno lisnato, tikvice, krastavci, paprika zelena, paradajz) je niskokalorično, i malte-ne da nema ograničenja, pa se uzima slobodno po izboru. Uslovno je preporučeno da jedna jedinica iznosi 200grama, ali se povrće iz ove grupe može koristiti slobodnije.
Povrće B (bundeva, šargarepa, crni luk, boranija, repa, cvekla, paškanat, mladi grašak) je nešto kaloričnije, pa opreznije sa njegovom primenom.
Boranija i mladi grašak su izvanredna hrana, jer sadrže dosta dijetnih vlakana, ali ih, ipak, ne treba nekontrolisano koristiti.
Suvi grašak, bob i pasulj imaju odlične karakteristike (dosta dijetnih vlakana, dobar sadržaj belančevina ali i veliki kalorijski učinak) pa ih treba povremeno koristiti sa dodatkom nemasnog mesa, bez jakih zaprški i masnoća, uz salate, kao što su kupus i zelena salata. Zato su bob, grašak i pasulj svrstani u hlebne jedinice.

UNOS MESA
Meso je neophodno za našu ishranu zbog znatnog sadržaja belančevina i bitnih amino kiselina. Birajte nemana mesa i ribe, a pogotovu iz grupe pilećih bez kožica, ćurećih bez kožica, jagnjetina, teletina, posna govedina, konjsko meso, divljač, zečetina.
Od rečnih riba to su: pastrmka, mladica, krkuša, štuka, grgeč.
Od morskih riba: oslić, skuša, bakalar, srdela, zubatac.
Moram da napomenem da su i ostale ribe odlična hrana, pogotovo ako se spreme pečene, kuvane, bez mnogo ulja.
Rakovi i školjke su izuzetno malog kalorijskog učinka, ali su bogati holesterolom pa ih uzimajte umereno.
PREPORUKA: Izbegavajte crvena mesa, jedite belo meso od peradi, a ribu – bar dva puta sedmično.

UNOS VOĆA
Vladaju pogreške i zablude oko upotrebe voća kod mnogih dijabetičara, počev od vrsta koje se smeju koristiti, do količine voća koja sme da se pojede.
Neki ga iz straha od „skoka“ šećera ne upotrebljavaju uopšte, a neki ga jedu nekontrolisano.

I jedni i drugi greše.

Voće je važan činilac u ljudskoj ishrani i dijabetičari ga mogu koristiti.
Ne postoji hrana, pa ni voće, koja je apsolutno zabranjena, jer ne goji vrsta hrane, već količina koju pojedemo. I kod šećerne bolesti loša glikoregulacija potiče od količine i rasporeda uzimanja obroka.
Voće se može uzimati od tri do pet puta dnevno (tri do pet jedinica zavisno od vrste) neko 60 grama (grožđe), neko 100 grama (jabuke), neko 130 grama (jagode), neko 160 grama (dinje), neko 190 grama (lubenice) u jednom obroku.
Kod korišćenja voća najviše se greši u količini voćne jedinice koju uzimamo. Primer je lubenica: jedna jedinica voća je 190 grama lubenice (jedna tanka kriška). Mnogi ne obraćaju pažnju na debljinu i veličinu te kriške, pa kažu: „Ma pojeo sam samo jedno parčence“, a to „parčence“ je obično oko 600 do 800 grama.
Isto važi i za ostalo voće. Zato, dok ne naviknete koje su to optimalne količine, izmerite jabuku, krušku, kajsiju, maline, pa ćete posle uvek znati šta je to jedna jedinica određenog voća.

Količinu voća dozvoljenog za dnevni unos nikad nemojte uzeti u jednom obroku. Rasporedite je na tri do pet obroka.

UNOS MASTI
Za ishranu koristite suncokretovo, kukuruzno i maslinovo ulje u količinama koje su preporučene u ADA tablicama.
Čuvajte se prikrivenih masti, koje se nalaze u raznim kolačima, keksovima, pitama, lisnatom testu (za njihovo spravljanje se koristi mast).

Izvod iz knjige: ISHRANA I KUVAR ZA DIJABETIČARE,
autora Dr. VLADE VELIČKOVIĆA
www.secernabolest.com

Stres na poslu, okidač mnogih oboljenja

Svaki drugi zaposleni u Srbiji doživljava različite oblike pritiska na radnom mestu, pokazuju najnoviji podaci o stresu na radu, koji je postao deo naše svakodnevice. U tim situacijama dolazi do lučenja adrenalina, što za posledicu ima grčenje krvnih sudova, rast pritiska, ubrzan rad srca, metabolizma šećera, ubrzano disanje, objašnjavaju stručnjaci.

Koliko ste samo puta zbog straha za radno mesto, niskih primanja, ali i svakodnevnih zahteva šefova proveli na poslu veći deo dana? A koliko vam se puta desilo da posao nosite kući? Odgovor je često potvrdan, a posledice svakodnevnog stresa velike.
Stres na radnom mestu uzrok je i okidač mnogih oboljenja.
„U stresnim situacijama dolazi do lučenja adrenalina, što za posledicu ima grčenje krvnih sudova, rast pritiska, ubrzan rad srca, disanja, metabolizma šećera”, objašnjava lekar opšte prakse dr Jelena Popović.

Hroničan stres donosi hronične promene na organizmu. „Sve se više borimo sa hipertenzijom, nesanicom, poremećajima hormonalnog statusa, ansikoznošću”, dodaje Popovićeva.
Fizičku aktivnost mnogi stručnjaci vide kao antistres terapiju. „Tokom fizičke aktivnosti ubrzava se metabolizam i ubrzavaju se neki procesi u telu koji omogućavaju oslobađanje i negativne energije i otrovnih materija iz tela.”
„U svakoj stresnoj situaciji mi se prvo zgrčimo, krenemo da dišemo pliće, samo vrhovima pluća. Poenta je u tome da prodišemo troslojno – dlanove stavimo na stomak i to vremenom naučimo da nam bude automatika. Udahom punimo stomak kao balon i on se širi, izdahom ispraznimo – to je prva faza”, kaže instruktorka joge Aleksandra Mitić.

„Druga je da stavimo dlanove ispod grudnog koša, pa udahom otvorimo grudni koš, izdahom praznimo, i treća – stavimo dlanove na ključne kosti – to je to plitko disanje u stresnim situacijama. Kada povežemo sve tri faze mi se potpuno vraćamo u ravnotežu, u stanje balansa.”

U borbi protiv stresa stručnjaci savetuju da jednom nedeljno provedete dan u prirodi, radeći samo ono što volite.