Facebook Twitter
четвртак, јул 17, 2025
Facebook Twitter
Blog Stranica 1959

Virusno ostecenje misica povezano s hronicnim umorom

Cini se da se sindrom hronicnog umora ponekad javlja nakon virusne infekcije. Nedavno su istrazivaci uspeli dokazati kod pojedinih pacijenata prisutnost virusa u misicima, sto je takode bilo povezano i s abnormalnom misicnom funkcijom.

Istrazivaci su trazili RNA molekule enterovirusa u uzorcima biopsija misica uzetih sa 48 pacijenata s hronicnim sindromom i kod 29 ljudi koji su cinili kontrolnu skupinu.

Od 48 uzoraka uzetih kod bolesnika s hronicnim umorom, 10 uzoraka bilo je pozitivno na RNA enterovirusa. Za usporedbu, svih 29 kontrolnih uzoraka bilo je negativno na RNA enterovirusa.

Istrazivaci navode da je dokazana molekula RNA najbliza strukturi Coxsackie B virusa.

Osim spomenutog testa na RNA molekulu, pacijenti s hronicnim sindromom podvrgnuti su na dan biopsije fizickom opterecenju, a istrazivaci su merili u krvi pacijenta mlecnu kiselinu pre i nakon testa opterecenja.

Od ukupnog broja ucesnika istrazivanja, njih 28 imalo je abnormalni profil laktata nakon opterecenja, sto je verovatno ukazivalo na ostecenje energetskog metabolizam u misicima.

Strucnjaci zakljucuju da njihovo istrazivanje podupire cinjenicu koja govori da sindrom hronicnog umora ima razlicite uzroke, ali i da je jedan od mogucih uzroka misicna disfunkcija.

Saosecanje boli

Saosecanje s agonijom drugih ljudi aktivira ista podrucja mozga koja se aktiviraju kada smo i sami izloženi boli, piše list Nature.

Kada se suocavamo s bolnim poticajem, poput elektricnog šoka, signali putuju od mjesta poticaja sve do mozga, koji ga prevodi u fizicki ali i emocionalni odgovor.

Neurolog Tania Singer sa univerziteta u Londonu i njezini suradnici napravili su eksperiment kako bi ustanovili dogada li se taj proces, ili barem jedan njegov deo, u mozgu osoba koje nisu izložene boli, nego samo saosecaju i dele bol drugih. U eksperimentu je ucestvovalolo 16 zena. Naucnici su njihove ruke spojili na elektrode i podvrgnuli ih elektricnom šoku, a tokom eksperimenta uz pomoc magnetske rezonancije posmatrali su aktivnosti mozga. Na taj su nacin, pise Nature, naucnici otkrili da se mozak ucesnicaca eksperimenta aktivira u vise podrucja, ukljucujuci i senzorska i emotivna podrucja.

Nakon toga, znanstvenici su elektricnom soku izlozili ruke zenina partnera. Zene nisu mogle videti partnerovo lice, sto je uklonilo veliki dio emocionalnog odgovora koji bi se mogao ocekivati kada gledamo prijatelja u boli.

Ipak, naucnici su otkrili da su se mozgovi zena aktivirali u istim emotivnim podrucjima kao i kada su njihove ruke bile izlozene elektricnim sokovima.

Ovo istrazivanje pokazalo je da saosecanje pokrece iste mehanizme mozga koji se pokrecu i kod nase boli, smatra Singer. To bi, dodaje britanska naucnica, drugim rijecima moglo znaciti da bol osjecamo emotivno cak i kada je ne osjecamo fizicki.

Treba napomenuti da je emocionalna aktivnost bila je jaca kod nekih pojedinaca. To bi, objasnjava Singer, moglo znaciti da je odgovor jaci kod emotivnijih osoba.

Naucnici nameravaju ovaj eksperiment izvesti i kod muskaraca te kod ljudi koji nisu u medusobnim emotivnim vezama.

Prirodna kontracepcija

Kontracepcija ili kontrola zaceca podrazumijeva sve metode koje sprjecavaju nastanak trudnoce. Prirodna kontracepcija obuhvata metode sprecavanja zaceca koje ne ukljucuju kontraceptivna sredstva ni lekove.
Metode prirodne kontracepcije su:

– racunanje plodnih dana (kalendarska, Ogino-Knaus ili ritam metoda), promatranje vaginalne sluzi (ovulacijska, Billingsova ili Creighton metoda), merenje bazalne temperature, simptotermalna metoda, prekinuti snosaj, dojenje, trajna apstinencija.

Svrha kontracepcije nije samo spreciti zacece vec planiranje potomstva. Primenom vecine prirodnih metoda kontracepcije zena ili oba partnera uce kako funkcionise telo i kako na prirodan nacin kontrolisati plodnost. Odgovornost je, kao i obicno, uglavnom na zeni koja treba voditi dnevnik menstrualnog ciklusa, meriti temperaturu ili promatrati cervikalnu sluz. Od muskarca se trazi visok oblik saradnje u obliku apstinencije za vreme plodnog perioda. Prednost ovih metoda je njihova jednostavnost, ne moraju se kupovati, ne menjaju normalne procese u organizmu te za njihovu uporabu obicno nije potrebna posjeta lekaru. Nedostatak je njihova manja uspesnost u sprecavanju trudnoce i cinjenica da nijedna ne stiti od polno prenosivih bolesti.

Plodni dani

Nedavno objavljena istrazivanja definisu dane menstrualnog ciklusa kad ce seksualni odnos najverovatnije rezultirati trudnocom. Do zaceca (koncepcije) moze dovesti seksualni odnos pocevsi pet dana pre ovulacije pa do dana ovulacije. Zacece dan nakon ovulacije nikad nije dokumentovano (Dunson et al.). To navodi na zakljucak da jajne celije mogu biti oplodjene in vivo kroz period kraci od jednog dana nakon izlaska iz jajnika jer spermiji mogu prezivjeti i do sest dana u plodnoj cervikalnoj sluzi. Prema istrazivanjima, najveca verovatnoca zaceca nastupa nakon snosaja koji se dogodi dan-dva prije ovulacije, a ne kad se seksualni odnos dogodi na sam dan ovulacije. Metodama prirodnog planiranja porodice parovi pokusavaju predvidti plodne dane i spreciti zacece bez uporabe mehanickih sredstava i hemikalija. Plodni dani traju sest dana , pocinju pet dana pre ovulacije i zavrsavaju na sam dan ovulacije.

Pearl index

Pearl index je vrednost koja se koristi u medicinskoj nauci za ocenu delovanja kontracepcijskih metoda. Oznacuje broj nezeljenih trudnoca na 100 zena koje kontracepcijsku metodu koriste godinu dana. Pearl index za kondom je 3, za dijafragmu 6, cervikalnu kapu 6-9, spermicidna sredstva 6, kontracepcijske tablete 0.1-0.9, spirala 1-3. Pearl index za prirodne metode kontracepcije zbog nedovoljne discipline i povremene nepredvidljivosti prirodnih procesa moze iznositi 2-20.

Racunanje plodnih dana

Japanski ginekolog i endokrinolog Kyusaku Ogino je 1923. demonstrirao kako ovulacija prethodi menstruaciji 12-16 dana. Njegove rezultate je nedugo nakon toga potvrdio Hermann Hubert Knaus iz Austrije. Osim imenima istrazivaca te nazivom kalendarska metoda racunanje plodnih dana je poznato i pod nazivom ritam metoda. Racunanje plodnih dana temelji se na saznanju da vecina zena ima ovulaciju sredinom menstrualnog ciklusa. Ovulacija je izbacivanje jajne celije iz jajnika. Jajna celija se moze oploditi 24 sata nakon izlaska iz jajnika. S obzirom da spermstozoidi mogu preziveti 3-6 dana u plodnoj sluzi zene period plodnih dana za vreme kojeg je potrebno suzdrzavanje od seksa velik. Za koristenje ove metode zena treba pratiti menstrualni ciklus najmanje 6 mjeseci. Prvi dan plodnog prozora odredjuje se oduzimanjem 18 dana od najkraceg menstrualnog ciklusa. Zadnji dan plodnog prozora odredjuje se oduzimanjem 11 dana od najduzeg menstrualnog ciklusa. Jedan menstrualni ciklus pocinje od prvog dana menstruacije. Prvi dan slijedece menstruacije jest pocetak slijedeceg menstrualnog ciklusa. Praktican primjer: trajanje zadnjih 6 ciklusa je bilo: 28, 32, 30, 28, 30 i 28 dana. Najkraci ciklus je trajao 28, a najduzi 32dana. Prvi dan plodnog prozora: 28-18=10, zadnji dan plodnog prozora: 32-11=21. Plodni prozor (plodni dani) kod ove zene traje od 10-21. dana menstrualnog ciklusa. Jednostavnija metoda racunanja je minus 20, minus 10 koja zahtijeva par dana duzu apstinenciju. Ova metoda nije pouzdana kod zena s neredovitom menstruacijama i ciklusima razlicite duzine. Osim toga, cak i kod zena urednog ciklusa ovulacija moze nastupiti u bilo kojem delu mjeseca, cak i tokom menstruacije. Ponekad se moze dogoditi i vise ovulacija u jednom mjesecu. Nedostaci kalendarske metode su ociti. Buduci se ne temelji na trenutnom ciklusu nego na prosku prethodnih ciklusa, potrebno je ocekivati duge periode apstinencije i relativno visoku nedelotvornost, pogotovo ako su ciklusi nepravilni. Pearl index iznosi 9.

Promatranje cervikalne sluzi

Ova se metoda cesto naziva ovulacijska metoda, dolazi do promjena cervikalne sluzi pre ovulacije. Posmatranjem cervikalne sluzi se moze predvidti ovulacija. Razlikujemo pet faza u izgledu sluzi tokom menstrualnog ciklusa: prva faza traje 4-5 dana nakon menstruacije (5.-9. dan ciklusa) i tokom nje su spoljni polni organi suvi. U drugoj (9.-10. dam ciklusa) fazi je sluz zuckasta, ljepljiva i nerastezljiva. Treca faza nastaje u vrijeme ovulacije, sluz je tada obilna, prozirna i vrlo rastezljiva – plodna sluz koja omogucuje prolazak spermija u maternicu. Cetvrta faza nastupa nakon ovulacije kada sluz postaje lpljiva i zamucena. Peta faza primecuje se pre menstruacije kad je sluz oskudna i vodenasta. Druga i treca faza oznacuju dane kad je mogucnost zaceca velika te tokom tih dana treba izbegavati seksualne odnose. Pearl index iznosi 5-15.

Merenje bazalne temperature

Neposredno nakon ovulacije znatno raste razina hormona progesterona sto se izmedju ostalog ocituje porastom bazalne telesne temperature za 0.3-1 Celzijev stepen. Temperatura ostaje povisena sve do pocetka sledece menstruacije. Redovnim merenjem bazalne temperature moze se kod 80% zena utvrditi nastup ovulacije. Bazalna temperatura je spoljasnja temperatura tela merena ujutro pre ustajanja iz kreveta i obavljanja bilo kakve aktivnosti. Merenje treba obavljati po mogucnosti uvijek istim termometrom i na istom mestu tijela. Najjednostavnije je merenje u ustima, pod jezikom. Preporucljivo je koristiti poseban bazalni temometar koji ima povecan razmak izmedju temperaturnih jedinica kako bi se s vecom sigurnoscu zapazile male promene temperature. Temperaturu je potrebno meriti svaki dan nakon prestanka menstruacije dok ne nastupi skok koji oznacava ovulaciju. Nakon toga je merenje nepotrebno. Vrednosti temperature je najbolje beleziti na papir ili na poseban temperaturni graf. Standardno se preporucuje apstinencija od polnih odnosa tri dana nakon zabelezenog porasta temperature, medjutim u svjetlu novih podataka o zacecu nakon ovulacije jedan dan je verovatno dovoljan. Pearl index iznosi 3-4.

Simptotermalna metoda

Ukljucuje merenje bazalne telesne temperature i simptome ovulacije sto se najcesce odnosi na posmatranje cervikalne sluzi. Ova kombinacija daje bolje rezultate nego svaka metoda posebno, pogotovo ako se ne poklapaju pa se primenjuje duzi period apstinencije.
Pearl index iznosi 2.

Dojenje

Tri meseca nakon porodjaja dojenje ima ogranicenu delotvornost u sprecavanju zaceca. Zene koje dete hrane iskljucivo svojim mlijekom u 93% slucajeva nemaju ovulaciju tokom prva tri meseca nakon porodjajaa, a 88-89% zena nema ovulaciju u prvih sest mjeseci. Stoga se preporucuje uporaba kontracepcijskih sredstava tri mseca nakon poroda za zene koje dete doje i tri nedelje nakon porodjaja zenama koje ne doje ili dohranjuju dijete.

Prekinuti snosaj

Coitus interruptus, prekinuti snosaj, zahteva izvlacenje penisa iz vagine pre ejakulacije.
Privlacnost ove metode je u njenoj jednostavnosti – ne zahteva dugotrajno pracenje menstrualnog ciklusa, temperature ni sluzi. Ispravna i ponavljana uporaba ove metode zahteva disciplinnovanog muskarca koji ce izvuci penis iz vagine prije orgazma te nece
ejakulirati na spolne organe partnerice. Objavljen je neuspjeh u 18-20% slucajeva.

Apstinencija

Apstinencija je neizezan dio metoda prirodnoe kontracepcije i zavisno od metode ima razlicite rezultate. Ako se primnjuje trajna apstinencija kao jedina metoda kontracepcije, npr. pre braka ili prije nego par zeli imati decu, uspjesnost je 100%-tna.

Alzheimerova bolest

Danas je poznato vise od 50 bolesti koje mogu uzrokovati demenciju, od kojih je najcesca Alzheimerova bolest na koju otpada oko dve trecine svih demencija. Godisnje se prosecno, kod ljudi mladih od 60 godina, dijagnosticiraju tri novooboljela na 100.000 osoba, dok se u dobi iznad 60 godina taj broj povecava na 125 novooboelih.

Demencija je klinicki sindrom obelzen stecenim gubitkom kognitivnih i emotivnih sposobnosti koji je prisutan u tolikoj meri da ometa svakodnevnu aktivnost bolesnika i znacajno smanjuje njegovu kvalitet života.

Etiologija i cinioci rizika. Etiološki cimbenici za nastanak Alzheimerove bolesti nisu poznati, medutim epidemiološke studije nesumljivo pokazuju da su starenje, nasledivanje specificnih gena i posjedovanje Apo E4 genotipa povezani s povecanim rizikom nastanka bolesti.
Dosadašnje studije molekularne genetike utvrdile su najmanje cetiri nasedna oblika Alzheimerove bolesti. Tako je u nekih bolesnika s autosomno-dominatnim oblikom nasljedivanja opisan defektan gen smješten na 21. kromosomu. Mutacije na tom genu odgovorne su za malen postotak oboljelih srodnika. Veca ucestalost nasljedivanja Alzheimerove bolesti uzrokovana je mutacijama gena smještenih na kromosomu 14 i hromozomu . Kod porodicnih oblika Alzheimerove bolesti pocetak bolesti je raniji nego u sporadicnih oblika, a u tih bolesnika veca je ucestalost epilepsije, afazije, paratonije i mioklonusa.

Apolipoprotein E, regulator lipidnog metabolizma, genetski je marker koji se dovodi u vezu s incijacijom Alzheimerove bolesti. Gen koji je odgovoran za sintezu tog proteina smješten je na hromozomu 19. Apolipoprotein E nalazi se u tri izoforme (E3, E4 i E2), a apo E4 genotip povezuje se s povecanim rizikom obolijevanja od Alzheimerove bolesti. Za razliku od toga, u tih bolesnika izoforrna E2 je smanjena. Prisutnost Apo E4 genotipa povezana je s kasnijim pocetkom nasljednog oblika bolesti.

Moguci cinioci koji doprinose povecanju rizika nastanka Alzheimerove bolesti su i trauma glave, bolesti štitnjace, depresivna stanja, niži stupanj edukacije, iako njihova uloga nije jednoznacno potvrdena. Nasuprot tome smatra se da dugotrajna terapija nesteroidnim antireumaticima, te ovisnost o nikotinu smanjuju rizik nastanka Alzheimerove bolesti.

Patologija Alzheimerove bolesti. U uznapredovalom stadiju bolesti mozak bolesnika s Alzheimerovom bolesti izgleda difuzno atrofican , dok je ukupna težina mozga smanjena za 20 i više posto. Gledano svetlosnim mikroskopom, uocavaju se široka podrucja bez nervnih celija (više od 40% celija zauvek propada), dok su preostale celije smanjena volumena s umanjenim dendritima i gubitkom sinapsi.

Kod bolesnika s Alzheimerovom bolesti, uocena je pojacana lokalna upalna reakcija , pojacana aktivnost slobodnih radikala kiseonika, smanjena sposobnost moždanih stanica da iskoriste raspoloživu glukozu, te smanjeni protok krvi kroz mozak.

Klinicka slika. Simptomi Alzheimerove bolesti nastupaju postupno, gotovo neprimjetno, pa ni bolesnik niti njegova porodica ne mogu odrediti tacan pocetak. U ranoj fazi bolesti bolesnik pocinje zaboravljati svakodnevne, relativno nebitne cinjenice (npr. rijetko spominjana imena ljudi, rijetko upotrebljavane rijeci), no ubrzo zaboravlja dogovore i obaveze, te važne cinjenice iz svakodnevnog života poput onih da treba iskljuciti struju . Time postepeno postaje zavisan od tude pomoci. Uobicajeno je govoriti da bolesnik najprije gubi sposobnost zapamcivanja novonaucenih sadržaja, dok ona ranije naucena ostaju dugo sacuvana, iako prema nekim autorima to ipak nije pravilo.

U uznapredovalom stadiju bolesti, bolesnik se ne seca imena rodaka i bliskih osoba, zanimanja, školovanja, imena dece, pa ni vlastitog imena. Kada smetnje pamcenja postanu sve izraženije, postaju ociti i drugi poremecaji. Bolesnikov govor postaje usporen radi nesposobnosti pronalaženja adekvatnih rijeci, a slicno se dogada i prilikom pisanja. Ukupni vokabular biva znatno smanjen te govor postaje stereotipan i siromasan. Bolesnik prije no sto odgovori na postavljeno pitanje ponavlja ga, a kasnije ponavlja svaku izgovorenu rijec . Takode ubrzo biva narusena sposobnost pisanja, te racunanja (dyscalculia), pa bolesnik nije sposoban izvesti najjednostavnije matematicke zadatke. Snalaženje u prostoru postaje otežano, zbog cega bolesnik nije sposoban pronaci put kuci, ne može voziti ili parkirati auto, niti slediti upute kako pronaci cilj.

Kasnije, kako bolest napreduje, bolesnik više ne zna upotrebljavati svakodnevne predmete u kuci (pri jelu, održavanju higijene, ju, ) pa konacno samo osnovne, prividno automatske radnje ostaju, kako-tako, ocuvane. Vidljivi su poremecaji prosudivanja i ponašanja.
Nerijetko nerazumne odluke u poslu, osobito u poslovima s novcem, mogu biti prvi znak bolesti i razlog poseta lijecniku. U kasnijem toku bolesti bolesnik može postati apatican i nezainteresiran, ili pak agitiran i nemiran. Uskoro pocinje zanemarivati svoj izgled, postaje paranoidan, poremecen mu je ritam sna i budnosti, a nerijetko su prisutne obmane cula i halucinacije. Bolesnik postaje egocentrican, zajedljiv, sumnjicav prema clanovima obitelji, dok s druge strane ostaje potpuno indiferentan na dogadaje koji u zdravih osoba pobuduju osecaje. Bolesnik zanemaruje potrebu za hranom, što dovodi do gubitka telesne težine. U uznapredovalom stadiju bolesti prisutni su znaci ostecenja frontalnog korteksa (primitivni refleksi, paratonija, disinhibicija), gubitak kontrole sfinktera i gubitak posturalnih refleksa te bolesnik ostaje prikovan za krevet.


Lecenje Alzheimerove bolesti. Alzheimerova bolest je progresivna degenerativna bolest središnjeg nervnog sistema s neujednacenom i kompleksnom simptomatologijom, te nije moguce odrediti jednostavno lijecenje koje bi bilo delotvorno u svim aspektima i stadijima bolesti.

Sadašnji pristup lijecenju Alzheimerove bolesti temelji se na dva koncepta.
Prvi podrazumeva prevenciju neurodegeneracije, što bi se teoretski trebalo postici farmakoprofilaksom neuroprotektivnim sredstvima, ili farmakološkom modifikacijom toka bolesti, dok je drugi koncept usmjeren olakšavanju simptoma bolesti.

Prevencija neurodegeneracije. Epidemiološke i biokemijske studije ukazuju da neke od poznatih supstancija, imaju odreden neuroprotektivni ucinak u Alzheimerovoj bolesti.

Antiinflamatorni lekovi. Neke manje klinicke, te velike epidemiološke, studije pokazuju da bolesnici koji boluju od reumatoidnog artritisa, pa stoga dugi niz godina uzimaju nesteroidne antiinflamatorne lijekove (NAIL), znacajno rjede obolijevaju od Alzheimerove bolesti?920. Medutim, nejasno je imaju li pojedini NAIL specifican ucinak, a takoder nije poznato niti koja je doza NAIL optimalna za postizanje ovoga ucinka. Limitirajuci faktor u istraživanju ucinka NAIL je njihova toksicnost, pogotovo na gastrointestinalni sustav, pa je tako risk-benefit odnos u prevenciji Alzheimerove bolesti još uvijek poprilicno nepoznat.
Antioksidansi. Široka paleta lekova, ukljucujuci hormone, vitamine i dijetetske preparate poseduje antioksidativna svojstva, pa buduci da se veruje da oksidativni stres igra ulogu u razvoju Alzheimerove bolesti, preduzeta su razlicita klinicka i epidemiološka istraživanja o ucinku antioksidansa u Alzheimerovoj bolesti.

Neke su epidemiološke studije pokazala da žene izložene terapiji estrogenima u menopauzi znacajno rede obolijevaju od Alzheimerove bolesti. Ovaj se ucinak objašnjava spoznajom da estrogeni imaju antioksidativna svojstva. Rezultati randomiziranih klinickih studija (RKS) za sada ne govore u prilog lijecenju Alzheimerove bolesti estrogenima.

Ginkgo biloba je biljni ekstrakt s antioksidativnim svojstvima, a moguce je da poseduje i antikolinesterazni ucinak. Dosadašnje RKS govore u prilog skromnog ucinka na kognitivne funkcije, dok se cini da na globalne funkcije nema zadovoljavajuci ucinak.

Vitamin E (alfa-tokoferol) kao dokazani antioksidant bio je predmet sirokog interesa kao moguce sredstvo u neuroprotekciji Alzheimerove bolesti. Velika RKS u bolesnika sa srednje teškim do teškim stadijem bolesti sugerise zakljucak da vitamin E u dozi od 2000 IU usporava progresiju bolesti, tj. da odlaže potrebu za institucionalizacijom ovih bolesnika za oko godinu dana.

Dosadašnji rezultati ukazuju na cinjenicu da bi antioksidansi mogli biti indicirani u dugotrajnoj prevenciji bolesti, ali da imaju zanemariv ucinak kada se bolest manifestuje.

Lijecenje poremecaja ponašanja. Premda klinicke studije s inhibitorima kolinesteraze sugeriraju njihov koristan ucinak u zbrinjavanju blažih smetnji ponašanja u bolesnika s Alzheimerovom demencijom, vrlo je malo vjerojatno da ovi lijekovi mogu biti dovoljni u zbrinjavanju znacajne uznemirenosti ili drugih psihickih smetnji u okviru Alzheimerove bolesti. Za sada, medutim, nema lijekova koji imaju specificnu indikaciju u zbrinjavanju poremecaja ponašanja u bolesnika s Alzheimerovom bolešcu. Ipak, sve je više rezultata klinickih istraživanja, koje afirmiraju koristan ucinak pojedinih supstancija u ovoj indikaciji.

Psihoza se u ovih bolesnika pojavljuje u 20-40% slucajeva, uglavnom u uznapredovalom stadiju bolesti, a najcešce se iskazuje kroz iluzije, halucinacije i paranoidno ponašanje. Od lijekova za ovakav tip poremecaja najcešce se upotrebljava haloperidol, a u novije vrijeme, poglavito u anglosaksonskim zemljama, i risperidon.

Akutna psihoticna kriza zahtijeva puno agresivniji pristup, cesto uz hospitalizaciju, te obavezno brzo smanjenje doze antipsihotika, cim se simptomi i znaci psihoze pocinju stišavati. Inicijalno, haloperidol parenteralno 5-10 mg je obicno dovoljan. U hospitaliziranih bolesnika regularne doze su cini se djelotvornije od onih po potrebi. Tijek akutne psihoze u ovih bolesnika je vrlo varijabilan, pa je obicno nužna konzultacija psihijatra.

Anksiozno ponašanje je vrlo cesto u tih bolesnika, a prema vecini autora buspiron je lijek izbora za ove bolesnike. Buspiron za razliku od benzodijazepina rijetko uzrokuje paradoksalnu uznemirenost, te se nakon pocetne doze od 5 mg dva puta dnevno može titrirati prema simptomima i nuspojavama, koje su u pravilu rijetke. Ukoliko je anksioznost jako izražena, 50 mg trazodona prije spavanja je od koristi, dok je u vrlo teškim slucajevima potrebno lijecenje neurolepticima.

Ostali simptomi i znaci udruženi s Alzheimerovom bolešcu.

Poremecaj spavanja u ovih je bolesnika posljedica poremecenog ritma budnosti i spavanja, pa je najvažniji cilj lijecenja ponovno uspostavljanje ovog ritma. Zbog toga se u ovih bolesnika preferiraju kratkodjelujuci sedativi hipnotici kako bi se izbjegla pospanost sljedeceg dana. Od takvih lijekova u nas su dostupni antihistaminik difenhidramin i zolpidem. Nema, medutim, leka koji može brzo uvesti bolesnika u san, držati ga u snu dovoljno dugo, te dopustiti brzo i potpuno budenje ujutro, bez jutarnje pospanosti ili smetenosti.

Parkinsonizam se obicno razvija u kasnijim fazama bolesti ili kao komplikacija osnovne bolesti, ili kao nuspojava neuroleptika. Upitno je koliko parkinsonizam dodatno opterecuje bolesnika, te ima li smisla na njega medikamentozno utecati. Terapiju kod ovih bolesnika treba razmotriti samo ako postoji pojacan rizik padova radi pridruženog parkinsonizma.

Poremecaj mokrenja u ovih je bolesnika uglavnom centralno uvjetovan, pa vecina sredstava koja se inace ordiniraju pri poremecaju mokrenja, buduci da djeluju periferno, nemaju znacajnu terapijsku ulogu.

Zakljucak. Alzheimerova bolest je najcešci tip demencije te se danas procjenjuje da 17-25 milijuna ljudi u svetu boluje od te bolesti. Bolesnici od Alzheimerove bolesti predstavljaju osim socijalnog i veliki ekonomski problem društvu jer obicno nisu sposobni samostalno živjeti nego zahtijevaju brigu i smestaj u instituciju. Precizna dijagnosticka klasifikacija bolesnika s demencijom potrebna je zbog osiguranja adekvatnog lijecenja, davanja informacije o prognozi i mogucim genetskim rizicima. Zbog cinjenice da ce se prevalencija Alzheimerove bolesti u buducnosti povecati zbog sve starije populacije u razvijenim zemljama, istraživanje patofiziološkog mehanizma bolesti te adekvatna farmakoterapija jedni su od najvecih prioriteta suvremene biomedicine.

Hipotenzija – nizak krvni pritisak

Nizak krvni pritisakak se definise kao vrednost krvnog pritiska koji je nizi od normalno ocekivanog za pojedinu osobu u zadanim uslovima i relativan je pojam. Vrednosti krvnog pritiska razlikuju se zavisno od aktivnosti, starosti, lekovima i zdravstvenom stanju. Krvni pritisak koji je granicno nizak za jednu osobu može biti normalan za drugu.

Mišljenja lekara se razlikuju – od onih koji nizak krvni pritisak ne smatraju bolešcu do onih koji ga drže potencijalno ozbiljnim, dobro definisanim stanjem koje zahteva lecenje i kontrolisanje.

U nemackoj medicinskoj literaturi pacijent s konstitucionalnom hipotenzijom definisu se krvnim pritiskom manjim od 100/60 mmHg izmerenim vise puta u ambulantnim uslovima uz postojanje simptoma (umor, poremecaj sna, vrtoglavica, nesvestice, anksioznost ili depresija, osjecaj jakog lupanja srca, znojenje) i odsutnost drugih bolesti/drugog uzroka simptoma. Osim trajno prisutnog niskog krvnog pritiska (hronicna primarna, idiopatska ili konstitucionalna hipotenzija) kojem se ne može otkriti uzrok, postoji sekundarna hipotenzija uzrokovana razlicitim bolestima, stanjima i lijekovima te akutna stanja s naglim padom krvnog priiska od kojih su ortostatska (posturalna) i postprandijalna hipotenzija najucestalije. Ortostatska ili posturalna hipotenzija jest pad krvnog pritiska prilikom prelaska u stojeci položaj, postprandijalna hipotenzija je nagli pad krvnog pritiska nakon jela. Takvi akutni padovi krvnog pritiska javljaju se i kod osoba inace normalnog krvnog pritiska.

Ako je krvni pritisak previsok može oštetiti krvne sudove te cak uzrokovati njihovo pucanje (ruptura), uzrokovati krvarenje i druge komplikacije. Ukoliko je prenizak, dovoljna kolicina krvi ne dolazi u sve delove tela – sve celije ne dobiju dovoljno kiseonika i hrane te se otpadni proizvodi nedovoljno uklanjaju. Usprkos tome, nizak krvni priisak se uopste smatra boljim nego visok krvni pritisak. Zdrave osobe koje unutar normalnih granica imaju niži krvni tlak dulje žive od osoba s visim krvnim tlakom.

Trajno nizak krvni pritisak retko je pokazatelj ozbiljnog zdravstvenog poremecaja, telo se na njega prilagodilo te cesto ne uzrokuje simptome. Problem nastaje kod naglog pada pritiska kad mozak i drugi vitalni organi ostaju bez opskrbe i nemaju vremena za prilagodbu. U tom slucaju može nastati vrtoglavica, slabost tela, poremecaj vida pa i kratka nesvest (sinkopa).

Primarna hipotenzija

Trajno nizak krvni pritisak kojem se ne može otkriti uzrok naziva se primarna, idiopatska ili konstitucionalna hipotenzija. Istraživanja pokazuju ucestalost ovog stanja u populaciji oko 0.3-4% te dvostruko vecu ucestalost kod žena. Osim naslednih faktora, istraživanja pokazuju znacajan uticaj geografskog podrucja, ishrane (osobito kolicine soli u hrani), telesne mase, vežbanja i stresa na krvni pritisak.

Lecenje je usmereno ka olakšanju simptoma i postizanju gornjeg krvnog pritiska od 100 mmHg. Lecenje nije potrebno ako nizak krvni pritisak ne uzrokuje simptome niti smanjuje kvalitetu života. Mre lijecenja su sledece:

1. najvažnije je uveriti osobu kako je uprkos prisutnosti simptoma koji umanjuju kvalitetu života prognoza primarne hipotenzije dobra.

2. prehrambene mere ukljucuju povecanje uzimanja soli

3. kompresivne carape (carape koje stežu noge) – jer povecano uzimanje soli može dovesti do nakupljanja tecnosti u nogama

4. ustajanje iz kreveta treba biti postepeno

5. povecati telesnu aktivnost

6. kofein

7. ako opisane mere ne dovode do zadovoljavajuceg povišenja krvnog pritiska i olakšanja simptoma lekar preporucuje lijekove. Iako uvjerljivi rezultati istraživanja nisu dostupni moguci terapijski režim ukljucuje dihidroergotamin, etilefrin, amezinium, njihovu kombinaciju ili pozorno dodavanje mineralokortikoida.

Sekundarna hipotenzija

Hipotenzija može biti posledica niza uzroka, razlicitih zdravstvenih poremecaja i lekova i tada govorimo o sekundarnoj hipotenziji.
Stanja koja mogu uzrokovati nizak pritisak su:
– krvarenje,infekcije,dehidracija,razlicite bolesti srca – infarkt, aritmije, bolesti osrcja,adrenalna insuficijencija,trudnoca, trovanje, alergijske reakcije, osobito anafilaksija, promjena položaja iz ležeceg u stojeci (posturalna/ortostatska hipotenzija),moždani udar, šok, pad pritiska nakon obavljanja male i/ili velike nužde, pad pritiska nakon jela (postprandijalna hipotenzija), strah,Parkinsonova bolest, neuropatija, hemodijaliza, opekline, uznapredovali dijabetes.

Lecenje sekundarne hipotenzije zavisi od uzroka. U ovom slucaju nizak krvni pritisak je posljedica osnovnog poremecaja, lecenjem/otklanjanjem uzroka rešava se nizak krvni pritisaak.

Sta nas cini srecnim?

Naucnici ispituju razloge koji život cine sretnim. Razmotrili su koliko na vagi srece znaci 10 najcešce spominjanih – novac, žudnja, pamet, geni, izgled, prijateljstvo, brak, Bog, cinjenje dobra i starenje.

Zaradite više novca ?

Može li se novcem kupiti sreca? Kratko receno – može – ali vrlo malo. Naime, koliko god da su istraživali, naucnici su naišli da su bogatiji ljudi u prosjeku ipak ponešto sretniji. Iako postoje bogati ocajnici i siromašni ljudi koji se neprestano vesele, ipak je nesretnom bogatašu lakše nego nesretnom siromahu, tvrdi Roberz Frank, ekonomist sa sveucilišta Cornell.

Andrew Oswald, ekonomist sa sveucilišta Warwick kaže: U licnoj sreci novac je bitan, ali ne toliko koliko to prosjecna osoba možda misli.

Žudite manje

Pametniji ljudi znali su reci da je put do srece ne toliko u debelom novcaniku koliko u jednostavnom oku. Moderni naucnii ne mogu, a da se s tim ne slože.

Pocetkom 80-tih politolog Alex Michalos sa univerziteta Northern British Columbia u Prince Georgu ispitao je 18.000 studenata u 39 zemalja koji su trebali na numerickoj ljestvici ocijeniti koliko su sretni. Zatim su morali odgovoriti koliko su blizu ostvarenja svih svojih životnih snova. Alex Michalos ustanovio je da su ljudi kod kojih je jaz izmedu želja i ostvarenog bio veci osjecali manje srece. Zapravo, velicina jaza 5 je puta bolje ukazala na osjecaj licne srece, nego visina osobnog dohotka.

Ovo bi moglo objasniti zašto povišenje dohotka ne donosi jednaki rast u osjecaju osobne srece. Naime, umjesto da zadovolje postojece želje prilikom povišice, dolazi do stvaranja novih želja. Zapravo, što više posjedujemo, veca je i lista novih stvari koje jednostavno moramo dobiti.

Pamet ne donosi srecu

Iako je ovo bila tema tek malom broju istraživanja, uglavnom je ustanovljeno da inteligencija ne igra nikakvu ulogu u stepen licne srece. Na prvi pogled ovo se pokazalo neobicnim buduci da pametniji ljudi obicno zaraduju više, a bogatiji su ipak za dlaku sretniji. Istraživaci su došli do zakljucka da mora postojati neki nemjerljivi faktor koji remeti sretan život pametnih osoba, no za sada o pravom uzroku nesrece uglavnom špekuliraju. Pametniji možda imaju i veca ocekivanja, dakle osjecaju manje radosti kod postizanja osrednjih rezultata ili su naucnicici merili krivi oblik inteligencije. Naime, neki su ubjedeni da IQ nema veze s uspjehom u životu pa ni sa srecom te da je daleko presudnija društvena inteligencija koja je po njima pravi kljuc za licnu srecu. Što se tice starih mudraca, Salamun je davno zakljucio: Ko umnožava znanje, umnožava muku.

Iskoristite svoje gene

Jesu li neki ljudi rodeni nesretni, a neki sretni? David Lykken, psiholog i geneticar sa sveucilišta Minneapolis smatra da su za naš osecaj zadovoljstva 50 posto odgovorne životne okolnosti, a 50 posto naslede od kojeg 90 posto otpada na gene. Svoje zakljucke temelji na studiji napravljenoj na 4000 odraslih blizanaca rodenih u Minnesoti u razdoblju izmedu 1936. i 1955. Ustnovio je da su geni odgovorni za 44 do 55 posto razlika u osjecaju osobne srece, dok razina osobnog dohotka, bracno stanje, religija ili obrazovanje nisu utjecali na više od 3 posto.

Osobnost i sreca dosta idu ruku pod ruku: mnoge studije utvrdile su da su ekstroverti uglavnom sretniji od drugih osoba, i daleko sretniji od introverta. Možda jer ce ekstroverti lakše ciniti stvari koje pridonose osjecaju srece poput druženja s prijateljima, napredovati na poslu ili osnivanje obitelji.

Ili osjecaj srece koji cini ljude otvorenijima? Nekoliko studija ukazuju da dobro raspoloženje cini ljude društvenijima. Primjerice Michćl Cunningham sa sveucilišta Louisville u Kentuckyju pokazao je da su ljudi razgovorljiviji i otvoreniji nakon gledanja sretnog filma.

No to što ste ekstrovert ne cini vas automatski sretnim, mnogo zavisi i od okoline. Primjerice druge su studije ustanovile da su u zatvoru introverti sretniji od ekstroverta.

Prestanite uporedjivati svoj izgled s drugima

Prvo, loša vijest: lijepi ljudi su zaista sretniji. Možda zato jer je život blaži prema lepima ili je stvar suptilnija. Vecina lijepih lica je vrlo simetricna, a dokazi iz podrucja životinjskog svijeta ukazuju da simetrija ukazuje na dobre gene i zdrav imunosistem. Dakle, možda su lijepi sretniji jer su zdraviji, a sreca i zdravlje idu ruku pod ruku.

Dobra vijest jest da nije potrebno biti zaista lep, glavno je zaista vjerovati u vlastitu atraktivnost. No to je teže nego što bi pomislili. Nažalost tek 1 od 20 osoba objektivno ocjenjuje svoj vanjski izgled, vecina nas sklonija je lošijoj ocijeni i prevelikoj samokritici. Žene uglavnom smatraju da su predebele, a muškarce brine što izgledaju jadno, a ne kao da su u top-formi.

Plasticna hirurgija može se ciniti dobrim riješenjem, no podaci pokazuju da iako su ljudi sretniji nakon operacije nosa ili nekog drugog djela tijela, isti pacijenti ponovno se vracaju na nove operacije, što ukazuje da još uvijek nisu zadovoljni svojim izgledom.

Mintz preporucuje manje dramaticne korake: Želite li biti sretni, izbjegavajte neralisticne snimke koje možete naci u casopisima. Shvatite da su one cesto proizvod photoshopa koji ih je dotjerao do savršenstva i cijenite svoje tijelo zbog onoga što vam omogucuje, a manje zbog izgleda.

Sklapajte i cijenite prijateljstva

Teško je zamisliti jadniju egzistenciju od one na ulicama Calcutte, u jednom od njezinih slamova ili zaradujuci za život kao tamošnja prostitutka. Ipak unatoc siromaštvu i jadu s kojim su suoceni, najjadniji stanovnici ovog grada svoju srecu ocjenjuje bolje nego bi to pomislili.

Diener je intervijuirao 83 ljudi iz sve tri nabrojene grupe mjereci osjecaj zadovoljstva na temelju skale na kojoj je 2 oznacavao neutralno polje. Sveukupna ocjena koju su si dali oni s dna Calcutte nije velika, samo 1,93, no uporedujuci je s grupom studenata iz srednjeg staleža iz istog grada koja je iznosila 2,43 i nije tako loše. Posebno kad se uporedi s ocjenom stanovništva slamova, koji su najsretniji od 3 najbijednije grupe, koji su svoju srecu odmjerili ocjenom 2,23, ne znacajno razlicitom od ocjene kojom i studenti procjenjuju svoju srecu.

Pokušavajuci objasniti ove rezultate Diener je ukazao na društvene veze. Naime sve 3 potlacene grupe imaju velike ocjene na podrucju zadovoljstva unutar obitelji (2,5) te medu prijateljima (2,4). Stanovnici slamova posebno su zadovoljni s meduljudskim odnosima. To je ono što americki beskucnici nemaju pa su nesretniji unatoc boljem materijalnom statusu, tvrdi Diener.

Brak

Analizirajuci izvještaje iz 42 zemlje americki tim je ustanovio da su oženjeni u pravilu sretniji od samaca. Djelovanje na srecu nije veliko, otprilike 1 do 2 posto, no ipak poteže pitanje: Jesu li vjencani doista sretniji ili se sretniji ljudi odlucuju na brak?

Obje tvrdnje mogu biti istinite. U studiji koja je pratila više od 30.000 Nijemaca tijekom 15 godina, Diener i njegove kolege, ukljucujuci Richarda Lucasa sa sveucilišta Michiganu, ustanovili su da sretniji ljudi imaju vece šanse da stupe i ostanu u braku. No vjencanjem svatko može popraviti svoje raspoloženje. Efekt pocinje djelovati nekih godinu dana prije sretnog dana i traje još nekih 365 dana nakon njega. U prosjeku, osjecaj srece vraca se na prirodno stanje, no istraživaci dodaju da dobar brak ima stalan pozitivni efekt na osjecaj osobne srece. Uz to, oni koji su na pocetku nesretniji sa stupanjem u brak osjecaju i vecu srecu.

Zanimljivo, ali unatoc popularnosti ‘divljeg braka’, još uvijek ima nešto u potpisivanju vjencanog lista. Istraživanja pokazuju da zajednicki život jednostavno ne donosi jednake koristi. Imam osjecaj da onima u ‘divljem braku’ nedostaje dublji osjecaj sigurnosti koji dolazi uz zlatni prsten i zato i nisu sretni kao vjencani, rekao je Oswald. Nesigurnost, govore svi izvori, loše djeluje na ljudska bica, dodaje.

Pronadite Boga (sistem vjerovanja)

Karl Marx u slobodnom citiranju simbola otkrivenja nije bio daleko od istine kada je rekao: Religija je opijum za mase. (u slici iz otkrivenja religiozni sustavi ljudima daju vino pijanstva). Naime, od silnih studija koje su promatrale utjecaj religije na srecu pojedinca koji joj pripada vecina je pronašla pozitivan utjecaj. Harold Koenig s Duke University Medical Centera u Durhamu, Sjeverna Karolina proucio je 100 studija na tu temu i pronašao 79 koje ukazuju da ljudi koji se ukljuce u život religiozne zajednice postaju sretniji i zadovoljniji životom ili iskazuju više pozitivnih emocija nego ostali.

Ali zašto, pitaju se znanstvenici? Vjera u Boga ili u život nakon smrti ljudima daje smisao i osjecaj zajedništva, posebno u poznijim godinama. Posebno tijekom životnih nevolja vjera u Boga može biti iznimno snažna sila koja daje snagu da se izdrži.

Zanimljivo, cini se da je bolje vjerovati u nešto s potpunom sigurnošcu nego baš u ništa s potpunim uvjerenjem. Gary Reker sa sveucilišta Trent u Peterboroughu, Ontario, tvrdi da je to najocitije prilikom suocavanja sa strahom od smrti. Vrlo religiozni i vrlo neriligozni iskazuju najmanje straha, najviše se boje oni koji su nesigurni, oni koji sumnjaju u svaki od ponudenih sistema vjerovanja.

No najviše koristi religioznost daje lepezom socijalnih interakcija i to ne zbog primanja koliko zbog davanja na koji upucuje. Studije su pokazale da oni koji tješe i pomažu drugima osjecaju više radosti i žive duže od drugih. Baš zbog davanja, a ne samo druženja, religija ima bolji efekt na srecu pojedinca nego bilo kakav klub poput sportskog društva ili zbora.

No utjecu li neke religije više na srecu od drugih? Abbott Ferriss sa sveucilišta Emory u Atlanti, Georgia, proveo je istraživanje širom SAD-a i ustanovio da su iako ne znacajno sretniji, za truncicu svoju srecu ocjenili najviše protestanski kršcani. Posebno sretni bili su fundementalisti koji vjeruju da se nalaze na jedinom pravom putu, oni su se pokazali daleko najsretnijim vjernicima.

Cinite dobro

Vjera uci da je veca sreca u davanju nego u primanju, a niz znanstvenih studija ustanovilo je: ili da cinjenje dobra cini sretnim ili su sretni ljudi skloniji altruizmu. Opet i jedno i drugo može biti istinito. Tijekom studije na 3617 osoba, koje su intervjuirane jednom i onda opet nakon 3 godine, Peggy Thoits i Lyndi Hewitt sa sveucilišta Vanderbilt u Nashilleu, Tennessee, ustanovile su da su sretni ljudi skloniji ukljucivanju u volonterske radove. No ustanovile su i da su volonteri s vremenom sretniji te da s povecanjem volontiranja raste i sreca.

James Konow ekonomist sa sveucilišta Loyola Marymount u Los Angelesu, Kalifornija, pokušao je razluciti što je uzrok, a što posljedica.

Za potrebe istraživanja regrutirao je osobe koje su odgovarale na upitnik na kojem su trebali ocijeniti zadovoljstvo i srecu koju osjecaju. Pred kraj obavljenog ispitivanja polovini je dao 10 dolara, a polovinu ostavio bez novcane naknade. Zatim je onima koji su bili placeni objasnio da svojih 10 dolara mogu podijeliti s onima koji nisu dobili ništa. Konow je ustanovio da su studenti koji su u upitnicima pokazali veci osjecaj zadovoljstva bili skloniji podijeliti novac, no to što su neki na dan testiranja bili dobro raspoloženi nije ih nagnalo na dijeljenje. Zacudo, ali studenti koji su podijelili novac nisu prijavili nikakvo trenutacno poboljšanje po pitanju osjecaja osobne radosti – u stvari, oni su odmah nakon diobe osjecali nešto manje srece.

No oni koji su bili darežljivi s novcem uglavnom su bili osobe zainteresirane za osobni razvoj i kultiviranje dobrih osobina. Izmedu ostalog, pojedinci iz darežljive grupe iskusili su duboke meduljudske odnose te razvili suosjecanje prema drugima.

Konov zakljucak? Iako jedan cin dobrocinstva nije usrecio sudionike eksperimenta, darežljivost koja se neprestano cini i postaje dio osobnosti s vremenom osobu ipak cini sretnijom.

Starite dostojanstveno

Starija dob i ne mora biti tako loša kako se ljudi pribojavaju. Naime stariji ljudi u prosjeku su jednako sretni koliko i mladi te opcenito vlastitu srecu ocjenjuju vecom ocjenom.

Ljudi ovo nazivaju paradoksom starenja. Uzimajuci u obzir sve probleme povezane sa starenjem, kako to da su zadovoljniji od mladih?, pita se Laura Carstensen profesorica psihologije sa sveucilišta Stanford, California.

Nakon istraživanja koje je provela na 184 osobe u dobi od 18 do 94 ustanovila je da stariji i mladi jednako cesto osjecaju pozitivne emocije, no stariji nešto rjede one negativne. Slicne podatke dobili su i Daniel Morczek i Christian Kolarz sa sveucilišta Fordham u New Yorku koji su proveli nešto opsežnije istraživanje na 2727 osoba u dobi od 25 do 74 godina. No oni su ustanovili i to da na osjecaj srece kod starijih utjecu i razni drugi faktori poput spola, osobnost te razni društveni faktori. Primjerice, i muškarci i žene s godinama osjecaju više pozitivnih emocija, no samo oženjeni muškarci s godinam osjecaju i manje negativnih.

Zašto su stariji toliko sretni? Neki smatraju da su se s godinama navikli na teške životne okolnosti i naucili živjeti s njima. Ili da su realisticniji s obzirom na ciljeve postavljajuci si samo one koje mogu postici. Carstensen je pak uvjeren da je kljuc u mudrosti s kojom sad lakše reguliraju vlastite osjecaje, koncentrirajuci se na stvari koje ih usrecuju i ostavljajuci one koje nemaju taj efekt.

Ne samo da shvacaju što imaju, shvacaju i da to nece trajati zauvijek. Poljubac prlikom rastanka u dobi od 85 može izazvati daleko drukcije i kompleknije emocije nego onaj koji primate ili dajete u dobi od 20, zakljucio je Carstensen.

Kako razlikovati grip od prehlada?

Iako su simptomi slicni, grip najcešce nastupa naglo, pa bolesnik može da odredi tacno vreme kada je bolest nastupila. – Lekova za ove infekcije nema, pa se lecenje svodi na mirovanje, uzimanje dosta toplih napitaka i vitamina C.

S hladnim danima pocela je i sezona kijavice, kašlja, glavobolje, grebanja u grlu… Respiratorne virusne infekcije ucestale su kod dece, ali i odraslih, jer se sve više vremena provodi u zatvorenom prostoru, gde se ovi virusi najlakše prenose. Oni koji obole najcešce kažu da imaju grip, jer su simptomi ponekad vrlo slicni ili isti s onima koje izaziva virus influence. Ali, kako gripa na našim prostorima ove sezone još uvek nema, obicno se radi o prehladama i oboljenjima izazvanim drugim, najcešce adenovirusima.

Jedino je imuni sistem u stanju da oslobodi organizam virusa. Prvu prepreku tim uljezima predstavlja sluzokoža, preko koje virusi moraju uci u telo. Savladaju li tu prepreku, na njih reaguju antitela nazvana imunoglobulini, koji proizvode celije ubice virusa. Ali za to treba vremena. Zato se i kaže: tri dana dolazi, tri ostaje i tri prolazi. Dakle, bilo da ih lecimo “domacim” ili pravim lekovima, virusne infekcije traju najmanje devet dana. Da bismo telu pomogli da se odbrani od virusa, prvo treba prepoznati da li se radi o obicnoj virozi ili o gripu.

Grip najcešce nastupa naglo, tako da bolesnik može odrediti sat kada je bolest nastupila. Ako se vec prvog dana jave visoka telesna temperatura, bolovi u mišicima, peckanje u grlu i ocima, suvi kašalj, šmrkanje … možete biti gotovo sigurni da se radi o gripu. I kod infekcija drugim respiratornim virusima, a ima ih više od 200 koji izazivaju slicne simptome, javlja se kijavica, glavobolja, kašalj, ali pre porasta telesne temperature.

Efikasnih lekova protiv virusnih infekcija nema, pa se primenjuje simptomatsko lecenje. To znaci da se samo ublažavaju tegobe, pa se protiv kašlja uzimaju sirupi i cajevi, protiv kijavice kapi za nos, protiv glavobolje i za snižavanje temperature, ali samo ukoliko prede 38 podeljak, aspirin. Antibiotici ne deluju na viruse, pa ih, posebno na svoju ruku, ne treba uzimati.
Kako pomoci organizmu da prebrodi sedam dana bolesti, koji ponekad, posebno u slucaju pravog gripa, mogu biti veoma teški? Pre svega, bolest valja preležati, jer grip može imati i ozbiljne zdravstvene komplikacije, pa ga ne treba olako shvatati. Posebno je opasan za decu, starije od 60 godina, hronicne bolesnike… Uzimajte dosta tecnosti i toplih napitaka. Inhalacija cajem od kamilice smanjice otecenost sluzokože nosa i sinusa, a inhalacija etericnim uljem eukaliptusa pomoci ce disajnim putevima. Vitamin C važan je za jacanje imuniteta, pa valja uzimati dosta soka od narandže, limunadu, kivi i jesti dosta paprike. Istraživanja su pokazala da je vrlo efikasan “lek” protiv viroza pileca supa.

Vakcina efikasna samo za grip

Najbolja zaštita protiv gripa je vakcinacija. Po preporuci Svetske zdravstvene organizacije ona se savetuje pre svega starijima od 65 godina, hronicnim bolesnicima, zdravstvenim radnicima i onima sa slabijim imunitetom. Ali, treba znati da je vakcina efikasna samo protiv virusa influence, dakle pravog gripa. Zato se cesto može cuti da ljudi kažu kako su se vakcinisali, a ipak oboleli od gripa, a u stvari boluju od neke druge virusne infekcije sa slicnim simptomima.

Kako pobediti jesenje depresije?

Iako su oduvek bile poznate i u narodu i u medicini, u medunarodnoj klasifikaciji povreda, bolesti i uzroka smrti necete naci šifru za – jesenje depresije.

Još je Hipokrat u nekim svojim spisima govorio o melanholijama koje se javljaju sa dolaskom jeseni i zime. U severnim zemljama, u kojima od kraja oktobra pa tokom cele zime vlada polarna noc, uoceno je cesto intenziviranje pojave depresija. One nastaju zbog – manjka svetlosti.

Depresije i svetlost

Kod hipotalamusa, koji je emotivni centar našeg organizma, dokazana je osetljivost na svetlost. Ako grupi ispitanika uskracujemo svetlost, oni ce pokazivati depresivno raspoloženje. Takva istraživanja radena su u SAD i drugde po svetu, pre svega na zatvorenicima, ali i na dobrovoljcima. Dokazano je, dakle, da su svetlost, svetle boje i sunce faktori koji deluju protiv depresije, a sve ono što je tamno deluje suprotno, u pravcu razvoja depresije.

Genetski inzenjering

Jezgra bilo koje somatske stanice i bilo koje diploidne stanice embriona, fetusa, djeteta ili odraslog prenosi se u oocitu i dobiva se identicni sisavac. Tehnologijom nuklearnog transfera ostvareno je kloniranje životinja (miš, zec, svinja, ovca). Ta metoda ima znanstveno, biomedicinsko i komercijalno znacenje. Kloniranjem životinja mogu se proizvesti vakcine, spašavati ugrožene vrste i razumjeti razvoj primata. Nuklearni transfer može se koristiti kod humanog infertiliteta. Zasad postoji moratorij na primjenu kod covjeka u sljedecih 3-5 godina. Po nekim anketama, samo 7% ljudi kloniralo bi se ako bi imalo tu šansu.

Kloniranje nas uvodi u drugi svijet, koji brzo može postati kaotican ako ne bude pod kontrolom. Nude se novi izazovi i otvaraju se biobanke. Zbog nestašice organa u transplantaciji, razvija se nova biotehnologija i, uz odsustvo etike, nudi neprihvatljive alternative.

Genetsko inženjerstvo ima primjenu i u stvaranju novih vrsta biljaka i životinja, dodavanjem nasljednog materijala jedne vrste drugoj i tako nastaju transgene biljke i životinje, a tako se dobivaju kvalitetnije namirnice, ali i moguci izbor za transplantaciju u medicini.
Ubacivanjem ljudskih gena u životinje postiže se odredena modifikacija, odnosno veca slicnost s organima covjeka, a time nastaju i dva problema: 1) što ako se životinje koje nose dijelove nasljednog materijala covjeka nadu na trpezi?, 2) da li se transplantacijom životinjskih dijelova u tijelo covjeka mogu prenijeti nepoznate infekcije?
Molekularna biotehnologija i genetsko inženjerstvo moraju biti pod strogom kontrolom kako bi se sprijecila svaka zloupotreba. Primjena te tehnike može biti sljedeca: mapiranje gena, kontrola genetskih bolesti, dijagnoza bolesti, lijecenje genetskih bolesti, sinteza odredenih produkata (inzulin, interferon), zamjena defektnih gena. U terapiju genima ulažu se velike nade u buducnosti. Znanje iz genetike raste, kloniranje nije više fantastika, to je mnogo više od stvaranja i radanja – to je tehnologija. Jednojajcani blizanci slicni su klonu, ali ih nitko ne doživljava sa strahom, dok o kloniranju mnogi znanstvenici imaju negativno mišljenje. Da li je kloniranje misterij života? Da li se mi to igramo Boga? Zar nije Bog stvorio Evu iz Adamovog rebra?
Kloniranje je akt egoizma jer se umnožava necija osobnost i identitet. Namjena kloniranja može biti pozitivna i negativna. Opasna je mogucnost stvaranja klona radi transplantacije organa. Tako npr. roditelji bolesnog djeteta mogu klonirati drugo dijete, koje bi bilo donator koštane srži. Klonirano dijete mora biti poštovano i voljeno kao individua sa svim svojim pravima. Druga je zloupotreba zamjena izgubljenog clana obitelji, a klon ne smije biti reinkarnacija nekog drugog. Postoji strah da bi se mogle napraviti kopije odredenih osoba (vojnici, kriminalci, diktatori, sportaši, glumci, ucenjaci), ali tu se ignoriraju utjecaj sredine i iskustvo koji sigurno utjecu na razvoj osobnosti. Klonovi su ljudi i oni se ne smiju dehumanizirati jer to nije armija identicnih automata. Klon nije vlasništvo niti itko ima pravo i privilegij nad njim. Nagomilavanje klonova, tj. osoba s istim genetskim materijalom, može utjecati na konsagvinitet i imitirati izolirane zajednice. GOdine 1997. americka je vlada zabranila rad na humanom kloniranju iz religioznih, etickih i zakonskih razloga. Debata oko kloniranja tek je zapocela, a na vagu se stavljaju dva utega – individualna šansa i zaštita javne sigurnosti i interesa.

Deca sa dva oca

Najnovija dostignuca suvremene medicine i genetskog inženjeringa pružaju do sada nevjerojatnu mogucnost – da se dijete stvori od genetskog materijala dva muškarca, bez ikakvog genetskog sudjelovanja žene. Škotski ucenjak Kalum Maceler, profesor bioetike i biokemije na univerzitetu u Edinburgu, istražujuci u domeni genetskog inženjeringa, izjavio je: Na putu smo stvaranja muških jajnih stanica, pomocu kojih ce dva muškarca moci biti roditelji djeteta, bez ikakvog genetskog sudjelovanja žene. Što se tice humane reprodukcije, za sada je problem zakonske prirode, mada postoji izvjesna mogucnost da se slicne metode odobre u okviru legislative kojom se regulira humani genetski inženjering i slicna istraživanja – s tom razlikom što se tu radi o procesu kloniranja u kome ce se koristiti iskljucivo muški genetski materijal. Tehnicki slican postupak proveo bi se i kod humane reprodukcije. I u tom bi se slucaju koristila ženska jajna stanica donatora, ali samo kao stanicna sredina, jer bi njen genetski materijal, sadržan u nukleusu, bio otklonjen, a usaden nukleus spermatozoida, cime bi se stvorila muška jajna stanica. Ona bi u potpunosti podsjecala na žensku jajnu stanicu i, kao i svaka druga, sadržavala bi polovinu potrebnog broja kromosoma, s tom razlikom što bi nosila genetsko naslijede muškarca ciji je nukleus transplantiran. Dalji postupak ne bi se razlikovao od klasicne in vitro oplodnje – takva izmijenjena jajna stanica jednostavno bi se oplodila spermatozoidom drugog muškarca, koji nosi nedostajucu polovinu broja kromosoma. Na taj nacin dobivamo zametak od genetskog materijala dva muškarca ili, jednostavnije receno – buduca bena imala bi dva oca.

Ostaje neophodnost nalaženja žene, suirogat – majke, koja ce iznijeti trudnocu s dobivenim zametkom, kao i žene koja ce biti donator originalne jajne stanice. Ta procedura može se izvršiti samo ako bar jedan od dva spermatozoida namijenjena takvoj oplodnji sadrži X-kromosom, jer u suprotnome ne bi došlo do oplodnje (poznato je da jajna stanica uvijek sadrži X-kromosom, dok spermatozoid može imati X i Y-kromosom, što zapravo odreduje spol djeteta – XX kombinacija daje ženski spol, XY muški spol, a kombinacija YY ne postoji).
Za sada je to samo teorija, ali u dosadašnjim eksperimentima na životinjama, gmazovi i ptice uspjeli su se razviti na taj nacin iz oplodenih muških jajnih stanica. U razvoju sisavaca stvorenih na taj nacin uoceni su odredeni poremecaji i nenormalnosti za koje se ispostavilo da su prouzroceni nedostatkom odredenih komponenti genetskog materijala, koje postoje samo u ženskoj DNA (u nukleusima ženskih jajnih stanica).

Embrion od genetskog materijala dvije majke lakše je stvoriti, jer je to jednostavna oplodnja jedne jajne stanice genetskim materijalom druge jajne stanice (pri tome se dobiva uvijek XX-kombinacija, odnosno ženski zametak). Dr. Macelar kaže: Vrijeme u kome ce taj postupak biti standardna praksa uopce nije tako daleko kako to sada izgleda. Takve vijesti svakako ohrabruju homoseksualne parove da slobodnije istupaju sa svojim zahtjevima da imaju djecu, bez obzira na svoje homoseksualne sklonosti. Do sada su rijetki parovi uspijevali dobiti odobrenje da usvoje dijete, ali sada se otvara potpuno nova mogucnost za njih – da, bez obzira na to što su partneri istoga spola, imaju vlastito zdravo dijete, koje je zapravo njihova genetska kombinacija, bez miješanja s genetskim materijalom donatora. To predstavlja znacajnu eticku dilemu, povrh postojece dileme vezane za genetski inženjering sam po sebi. O tome tek treba razmišljati, ali to je veoma bliska buducnost. Ne tako davno svi su mislili da je medicinska tehnika koja je kasnije upotrijebljena za stvaranje ovce Dolly samo znanstvena fantastika. Sada je ona veoma realna i ona se i dalje razvija pa je zakonodavstvo mora pratiti. Bila bi greška ne obuhvatiti i muške jajne stanice u isto vrijeme, jer one su naša bliska buducnost. Pri tome, naravno, moraju biti podrobno razmotrena i sva eticka, filozofska i teološka pitanja i dileme.

Mijenjanje nasljednog materijala

Danas je u svijetu poznato oko 3000 nasljednih bolesti, od kojih su najrasprostranjenije talasemija, anemija srpastih stanica, cisticna fibroza, mišicna distrofija, hemofilija i dr. Lijeka protiv tih bolesti nema, a pacijenti tretirani simptomatskom terapijom umiru, i to najcešce mladi. Razvojem molekularne biologije i genetskog inženjeringa omoguceno je identificiranje oštecenog nasljednog materijala (gena) kod tih bolesti, izoliranje zdravog gena i razvoj metoda za njegovu inkorporaciju u ošteceni kromosom (genska terapija).
Dosadašnji nacin lijecenja nasljednih bolesti, koje se manifestiraju nefunkcionalnim stanicama u krvi, bazirao se na zamjeni koštane srži oboljelog. Transplantacijom koštane srži zdravog covjeka u bolesnog, prenose se i maticne stanice koštane srži, koje teoretski sada mogu i doživotno opskrbljivati krv oboljelog zdravim krvnim stanicama. Medutim, osnovni je problem pri tom tretmanu problem odbacivanja transplantata, kao i razarajuce djelovanje transplantiranih limfocita na organizam u koji su uneseni. Smisao genske terapije tih bolesti bio bi u tome da se od oboljelog uzme njegova vlastita koštana srž, da se u maticne stanice koštane srži ubaci zdravi gen i da se potom tako tretirana ozdravljena koštana srž vrati u oboljelog. Da bi taj proces bio ucinkovit, da bi se u što veci broj stanica ubacio željeni gen, koriste se retrovirusi. Kada se jedanput integrira u kromosom, retrovirus koristi stanicne mehanizme za umnožavanje i izlazak iz stanice, ali ona stanica koja je jednom integrirala retrovirusni kromosom, zauvijek ga nosi u sebi i pri svim diobama, sve kcerke stanice nasljeduju i integrirani retrovirus. Taj prirodni put integracije stranog nasljednog materijala iskorišten je u genskoj terapiji za konstrukciju defektnih retrovirusa koji mogu dati samo jedan ciklus infekcije u kojima je veci dio nasljednog materijala uklonjen i zamijenjen npr. humanim genom. Ta terapija, iako je u laboratorijima konstruiran citav niz defektnih gena i na njima ureden velik broj eksperimenata na miševima, psima i majmunima, nailazi na mnoge poteškoce. Postoji npr. vjerojatnost da, pored svih poduzetih mjera zaštite, virus nastavi svoj infektivni ciklus i inficira cijeli organizam. Takoder, prilikom ugradnje u kromosom stanice, virus može aktivirati neke nepoželjne gene i izazvati fatalne posljedice. Drugi je problem eticke prirode pri promijeni nasljednog materijala covjeka (kreacije covjeka): smijemo li dirati u nasljedni materijal covjeka, pa makar samo u pojedine stanice, tako da se ta intervencija izvana ne prenese na njegovo potomstvo? Tim postupkom medicina ulazi u novu eru. Prodrla je duboko u stanicu, do kromosoma i stvorila mogucnost lijecenja defekata na samom nasljednom materijalu.

Kloniranje – cuda genetike

Tempo života vas iznova gazi? Frustrirani ste, umorni, osjecate se kako više niste u stanju nositi se sa životom? Ako je odgovor da, onda znajte da niste sami.

Milijarde osoba, narocito stanovnici gradova osjecaju da je život postao vrtoglava i iscrpljujuca jurnjava. U knjizi ‘Why Am I So Tired?’ Stoji: Suvremeni život pun je napetih situacija za koje se prije nije znalo. Uz stare vjecne izvore stresa sad treba stici na avion, obaviti sve u roku, odvesti djecu na vrijeme u vrtic ili školu, vratiti se po njih, cekati u redu…Popis je beskonacan. Zato nimalo ne cudi što se mnogi slažu da su umor i stres pošat našeg vremena.

Suvremena istraživanja pokazuju da stres može oslabiti imunološki sustav omogucavajuci da osoba postane podložna brojnim zaraznim bolestima. Pa iako se, strogo gledano, od samog stresa ne razbolite on povecava mogucnost da do bolesti dode. Narocito snažni dokazi upucuju na vezu izmedu stresa s jedne i prehlade, gripe i herpesa s druge strane. Naime oslabljeni imunološki sustav postaje laka žrtva virusima koji i inace napadaju organizam.

Biološki mehanizmi koji dovode do smanjena imuniteta još uvijek nisu u potpunosti razjašnjeni no neki teoretiziraju da hormoni koji jure krvotokom jer nas pripremaju na akciju u stresnoj situaciji istovremeno koce funkcioniranje imunološkog sustava. Ovo obicno nije razlog za zabrinutost jer se ti hormoni samo privremeno zadržavaju u krvotoku. Ipak, u slucaju dugotrajnog i intenzivnog stresa imunološki sustav može biti oslabljen do te mjere da organizam postane podložan bolestima. Da kronicni stres je poput polaganog otrova.

Abnormalan stres strucnjaci dijele u tri grupe:

Akutni stres je produkt napetosti koje život svakodnevno donosi I cesto se javlja u neugodnima situacijama koje treba razriješiti. Buduci da su one slucajne I prolazne takav se stres obicno lako nadvladava. Pa i ljudi koji upadaju iz jedne krizene situacije u drugu kod kojih je kaos postao sastavni dio osobnosti mogu se nositi sa njim no ne I bez posljedica po sebe i ljude oko sebe.

Kronicni stres dugotrajnog je karaktera. Žrtva kronicnog stresa više ne vidi izlaz iz stresne situacije, poput siromaštva, nezadovoljavajuceg posla, nezaposlenosti, nesredenoj obiteljskoj sitiaciji, brizi za onemocalog rodaka… No koji god da je uzrok kronicni stres razara svoju žrtvu iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec. A jedan od najgorih karakteristika kronicnog stresa jest to da se ljudi na njega naviknu, više se ni ne obaziru buduci da im on predstavlja stari, dobro poznati, a ponekad gotovo i ugodan osjecaj.

Traumatski stres posljedica je neke teške tragedije, kao što je silovanje, nesreca ili prirodna katastrofa, a mnogi ratni veterani svakodnevno se suocavaju s njim. Simptomi traumatskog stresa mogu ukljucivati živo sjecanje na traumu, I to cak mnogo godina kasnije, zajedno s povecanom osjetljivošcu na relativno nevažne dogadaje. Ponekad se kod osobe koja pati od takvog stresa može dijagnosticirati bolest koja se naziva posttraumatski stres (PTS).

Kako se boriti?

Što uciniti u borbi protiv stresa? Reci nekome tko je izrazito osjetljiv na stres da se jednostavno opusti isto je kao da osobi koja pati od nesanice kažete da jednostavno zaspi. Iako ne treba ici u krajnosti i tvrditi da se optimizmom i pozitivnim razmišljanjem bolest može izlijeciti – što dovodi do posvemašnje konfuzije i pogrešnog razumijevanja do koje mjere um može utjecati na bolest i što je još gore da se u ljudima izaziva osjecaj krivnje zbog toga što su bolesni kao da je bolest posljedica osobne moralne ili duhovne slabosti – no nešto se svakako može uciniti.

Stres ce uvijek biti prisutan u našem životu pa dakle ono cime se treba pozabaviti jest naša reakcija na stres. Pri tome imajte na umu slijedece:

Vodite brigu o sebi

Pazite što jedete. Zdrava ishrana ukljucuje bjelancevine, voce, povrce, žitarice i mloijecne proizvode. Cuvajte se rafiriranog brašna i zasicenih masti. Pazite na to koliko konzumirate soli, rafiniranog šecera, alkohola i kofeina. Poboljšate li svoju ishranu možete biti jaci pred udarima slijedeceg vala stresa.

Vježbajte. Umjereno ali redovito vježbanje, neki preporucuju 3 put na tjedan, ojacava srce, poboljšava cirkulaciju, snižava kolesterol i umanjuje šanse da osoba dobije srcani udar. Osim tog vježbanje unaprijeduje osjecaj zadovoljstva i zbog endorfina koji se osobadaju prilikom napornih aktivnosti.

Budite naspavani. Nedovoljno sna dovodi do iscrpljenosti i smanjuje sposobnost nadvladavanja stresa. Ako imate problema sa spavanjem, pokušajte da uvijek u sito vrijeme idete u krevet i da u isto vrijeme ustajete. Neki preporucuju da bi se popodnevno spavanje trebalo ograniciti na 30 minuta, tako da se nocu ne budite.

Organizirajte se. Ljudi koji su u stanju zagospodariti svojim vremenom puno se lakše nose sa stresom. Da bi se organizirali, prvo odredite koje su vam odgovornosti od najveceg znacaja. A zatim napravite raspored kako ih ne bi previdjeli.

Zadržite zdrave odnose s drugima

Pronadite podršku. Tijekom stresnih perioda, oni koji su okruženi prijateljima barem su donekle zašticeni od mogucnosti da stres njima zagospodari. Pronaci samo jednog pouzdanog prijatelja kojem se možete povjeriti može uvelike pomoci.

Riješite sukobe. Mudrost koja se sastoji u brzom riješavanju razmirica umjesto u akumuliranju gnjeva pokazuje se na primjeru studije kojom je bilo obuhvaceno 929 osoba koje su preživjele srcani udar. Kod onih koji su bili izrazito neprijateljskog raspoloženja vjerojatnost da unutar 10 godina nakon prvog infarkta umru od srcanog zastoja bila je 3 put veca nego kod onih koji su blage cudi. Autori ove studije isticu da iako izgleda da je gnjev najjaci fator, svaka intenzivna negativna emocija, poput ljubomore, koja izaziva kolanje velike kolicine stresnih hormona kroz tijelo može imati isti efekt.

Pronadite vremena za obitelj Nažalost, povezanost gotovo da je išcezla iz mnogih domova. Primjerice, mnoge studije ukazuju da zaposleni bracni parovi dnevno provode u prosjeku tek 3,5 minuta igrajuci se sa svojom djecom. Doista šteta jer obitelj predstavlja ogroman izvor podrške. Obitelj vam daje bezuvjetno ekskluzivno clanstvo u grupi za pružanje emocionalne podrške koja vas doista pozna i koja vas, bez obzira na sve, voli, pišu strucnjaci o kontroli stresa.

Uravnotežite svoj život

Budite razumni. Osoba koja se neprestano forsira do granica svojih fizickih i emocionalnih snaga glavni je kandidat za iscrpljenost i mogucu depresiju. Kljuc je uravnoteženost. Naucite ne prihvacati obveze koje prelaze ono što u razumnoj mjeri možete uciniti i ne usporedujte se s drugima.

Pronadite vremena za relaksaciju.

Da uravnoteženo uživanje može osvježiti tijelo i pomoci u ublažavanju stresa ne treba objašnjavati no ova se stavka tako cesto zaboravlja ili tjera do druge krajnosti da i pretjerana zabava postaje izvor novog stresa.

I na koncu ucite iz teških okolnosti koje su vas zadesile i ne osudujte se odmah. Istina, da bi se smanjio stres, potrebno je obicno više nego tek slijediti neku jednostavnu formulu. Cesto je potrebno iz temelja promijeniti nacin razmišljanja. Naprimjer, osoba možda mora nauciti nove nacine kako da reagira na svoje okolnosti tako da je one ne svladaju. A u nekim slucajevim zbog ucestalosti ili intenziteta stresa, trebat ce potražiti odgovarajucu lijecnicku pomoc.

Dakle nada postoji. Na koncu vecina ljudi uspijeva izlaziti na kraj sa životnim pritiscima. Dakako rijetki su oni koji to uspijevaju ciniti radosno, no za to je potrebna posebna vrsta mudrosti tj. duhovnosti.

Otkriveno podrucje mozga koje kontrolise strah

Portorikanski su znanstvenici kod štakora otkrili dio mozga koji kontrolira osjecaj straha, a pretpostavlja se da to moždano podrucje kod covjeka funkcionira na slican nacin, tvrde biolozi iz Visoke škole za medicinu u Ponceu u strucnom casopisu Nature.

Prema tome, elektromagnetska stimulacija tog podrucja mogla bi pomoci pacijentima koji pate od strahova. Znanstvenici Mohammed Milad i Gregory Quirk najprije su prestrašili štakore: pustili su im odredeni ton, a zatim su iz ‘pecnuli’ elektricnim udarom. Nakon nekoliko ponavljanja sisavci
bi se ukocili od straha cim bi zaculi ton. Kada su, nakon toga znanstvenici odsvirali ton nekoliko puta uzastopno, ne ‘pecnuvši’ pritom štakore, oni su se sve manje bojali. Pri tome bi se aktiviralo odredeno podrucje u mozgu i to najjace kod onih životinja kod kojih je strah nestao posebno brzo. Tu razgradnju straha znanstvenici su mogli izazvati i umjetno. Uz pomoc elektroda aktivirali su to podrucje mozga u prethodno prestrašenih životinja koje nakon toga vec pri prvom ponovnom slušanju tona nisu osjecale strah.

Slican bi ucinak terapeuti mogli postici kod pacijenata koji pate od strahova, isticu znanstvenici. Pomocu tzv. transkranijske magnetske stimulacije izvana se aktivira podrucje protiv straha.

Bakterioterafija Sve cesci nacin lecenja

Na našem tijelu, i u njemu, živi deset puta više bakterija nego što mi imamo stanica, a njihovu ljekovitu
snagu otkriva i sve više lijecnika. Ti maleni sustanari katkad uzrokuju bolesti, ali nam isto tako i pomažu, primjerice u probavi, jer uzrocnike bolesti drže na udaljenosti, a imunološki sustav poticu na rad. Zato laktobacili i bifidobakterije vec dugo plivaju u probiotickom jogurtu, a njihovu ljekovitost koristi i sve više lijecnika, istice znanstveni casopis Bild der Wissenschaft.

Londonski znanstvenici predvodeni Aloysiusom D’Souzom nedavno su analizirali nekoliko studija koje odgovaraju na pitanje mogu li probioticke bakterije štiti crijevnu floru od razarajucih ucinaka antibiotika. Oni su zakljucili da su pacijenti koji su uz antibiotike dobivali i takve bakterije, u približno 40 posto slucajeva rjede patili od proljeva. Bakterije su vjerojatno nadomjestile oštecenu crijevnu floru.

No, ti mali pomagaci mogli bi potisnuti i klice koje uzrokuju bolest ili ojacati obranu tijela. Tako su švedski lijecnici djecu oboljelu od upale srednjeg uha lijecili sprejevima za nos koji su sadržali streptokoke. Te su bakterije uspješno štitile mališane od ponovnog obolijevanja. Drugi su lijecnici upalu debelog crijeva i mjehura lijecili pomocu probiotickih bakterija. Mikrobi su pomogli cak i u terapiji alergija uzrokovanih hranom, raka te smanjene razine kolesterina u krvi.

Takvo je lijecenje svedeno na jedan pojam – bakterioterapija. Probioticke bi bakterije mogle djelovati i kao prevencija u nastanku bolesti. Tako, primjerice, Jeffrey Hillman sa Sveucilišta na Floridi predlaže da se bakterijski sprej koristi u prevenciji zubnog karijesa.

Kanadanin Gregor Reid testirao je zaštitno djelovanje laktobacila kod štakora: glodavcima je na ranu stavio zlatni stafilokok koji uzrokuje gnojenje. Nekim je životinjama još dodatno dao i zaštitne laktobacile. Upale rana bile su znatno rjede. Korisne bakterije morale bi biti ucinkovite ponajprije kada zakažu antibiotici, predlažu znanstvenici. Medutim, baš kod zlatnoga stafilokoka postoje mnogi sojevi otporni na nekoliko antibiotika.

Znanstvenici su i kod djece uspjeli dokazati zaštitno djelovanje bakterija. Finski znanstvenici davali su stotinama djece probioticko mlijeko. Ta su djeca rjede patila od bolesti dišnog sustava nego njihovi vršnjaci koji su pili obicno mlijeko. Nutricionisti tvrde da bi samo mlijeko za dojencad moralo djelovati probioticki. Osim korisnih bakterija, nadomjestak za majcino mlijeko može sadržavati i tvari koje poticu rast takvih mikroba u crijevu mališana. Uzor za to znanstvenici su našli baš u majcinom mlijeku: ono sadrži faktore koji poticu rast, a koji djeluju tako da se zaštitne bifidobakterije nastanjuju u crijevu bebe vrlo rano. Možda baš zbog toga dojena djeca rjede obolijevaju od crijevnih infekcija nego djeca hranjena na bocicu.

Znanstvenik Gregor Reid ide još dalje. U jednom provokativnom clanku predlaže da se novorodencad odmah nakon rodenja ‘opremi’ zaštitnim bakterijama te im se tako na stanovit nacin pruži doživotna zaštita. Glavni problem s probiotickim bakterijama je u tome što se one teško nastanjuju jer vec postoji odredena crijevna flora. Znanstvenici pretpostavljaju da se bakterije jogurta kod zdravih osoba uglavnom iznova izlucuju. Crijevo novorodenceta medutim, još je neosvojen teren, cije naseljavanje lijecnici ne bi smjeli prepustiti slucaju, upozoravaju Reid i njegovi suradnici.

LJUDSKI GENOM: priroda ili vaspitanje?

Otkrice ljudskoga genoma omogucit ce istraživacima brzo napredovanje u tumacenju odnosa izmedu gena i ponašanja.

Otkrice da imamo mnogo manje gena nego što se ocekivalo pokazuje kako utjecaj okoline ima mnogo vecu ulogu u našem razvoju nego što se dosad mislilo.

Odgovor na pitanje kako se razmjerno malen broj gena pretvara u nevjerojatno složeno ljudsko bice bit ce jedan od glavnih izazova buducnosti.

Sad imamo popis dijelova (ljudskoga tijela), rekao je sir John Sulston, voditelj britanske skupine znanstvenika koja je sudjelovala u otkrivanju genoma.

Sad moramo otkriti što su, moramo otkriti u kakvom su medusobnom odnosu te kako kontrola tih interakcija gradi naša tijela.

Istraživaci predvidaju da ce dobiveni podaci otkriti neke tajne o tome kako geni utjecu na ponašanje. No, upozoravaju da se ne bi smjelo isticati tvrdnje kako odredeni gen može biti uzrokom zlocina, homoseksualnosti ili sjajnih sportskih uspjeha.

Dr. Craig Venter, voditelj privatne tvrtke koja sudjeluje u dešifriranju ljudskoga genoma, rekao je kako ideja o genetskoj zadanosti, odnosno ideja da covjekom upravljaju geni, zabluda.

Moramo izbjegavati dvije zablude, napisali su dr. Venter i njegovi suradnici u casopisu Science. Determinizam, ideju po kojoj su sve osobine nekog covjeka ‘zapisane’ u genomu. I redukcionizam, ideju da je sad, kad je potpuno otkrivena ljudska sekvenca, samo pitanje vremena kad ce objašnjenje funkcija gena i njihovih interakcija omoguciti opis svih uzroka ljudske razlicitosti.

Zahvaljujuci otkricu, rekao je dr. Venter, mogli bi se smiriti strahovi od kloniranja ljudi. Pokušaj kloniranja covjeka radi stjecanja besmrtnosti bio bi besmilen, rekao je.

Cijela je rasprava o kloniranju zapravo mnogo vike ni za što jer iako možete, kao što je slucaj s blizancima, imati osobu koja vam je slicna, izgledi da ta osoba ima i vašu osobnost i isti životni put vrlo su blizu nuli.

Zato ne možete fotokopirati ljude, ljudski klonovi ne mogu biti isti.

Proucavanje gena moralo bi utjecati na prepoznavanje genetskih mentalnih poremecaja, što bi možda smanjilo stigmu koja pogada osobe koje pate od depresije ili shizofrenije.

Istraživaci su blizu otkricu dijelova genetskoga koda koji neke pojedince cine sklonijima ovisnosti o drogi i alkoholu.

O arterosklerozi

Ateroskleroza / Arterioskleroza je hronicno, degenerativno, progresivno oboljenje velikih i srednjih arterija. Ateroskleroza je proces u kome se masne substance, holesterol, produkti raspadanja celija i krvi, kalcijum i sl. talože u unutrašnjem dijelu zida krvnog suda praveci manje ili više kompaktno ispupcenje. Ovako nataloženo ispupcenje se naziva plak. Aterosklerotske promijene su lokalizovane u intimi (untrašnjem dijelu zida) arterija mada oštecuju i dublje slojeve zida arterije (tinicu mediju). Taloženju masnoca, kalcijuma i drugih substanci prethodi oštecenje sloja zida arterije – endotela. Oštecenje endotela prouzrokuju: povecan nivo masnoca u krvi , povecan krvni pritisak, pušenje, stresovi i sl.

cirkulacija arterija

Plak na intimi krvnog suda dovodi do suženja lumena (stenoze ili obliteracije) i gubljenja elasticiteta i fleksibilnosti zida arterije. Formiranje ateromatoznog plaka traje godinama. Istraživanja su pokazala da ateroskleroza pocinje u djetinjstvu i da se progresivno razvija starenjem osobe.

Plak po svojoj strukturi može biti jednostavan – tvrd plak kada se sastoji od vezivnog tkiva sa nataloženim solima kalcijuma i lipidima. Komplikovan plak je onaj u cijem sastavu osim lipida I fibroznog tkiva dominiraju elementi trombozirane krvi. Po pacijenta je opasniji komplikovani plak zbog mogucnosti da sa njegove mekane površine jaka struja krvi ponese sitne trombe i emboluse i dovede do zacepljenja (tromboze ili embolije) nekog užeg krvnog suda u srcu, plucima ili mozgu. Suženje lumena arterije i gubljenje elasticiteta zida dovodi do oštecenja i slabljenja zida arterije, aneurizme, povecanog krvnog pritiska, tromboze i embolije organa, a posledicno do slabijeg snabdijevanja tkiva i organa krvlju (ishemija). Ponekad lumen krvnog suda može biti u potpunosti zacepljen formiranim plakom ili trombom kada je onemogucen protok krvi kroz arteriju (obstrukcija) sa posledicnom ishemijom tkiva ili infarktom.

Ateroskleroza pojedinih arterija

Karotidne arterije izlaze iz luka aorte snadbijevaju glavu u mozak sa arteriskom krvlju. Glavno stablo ove arterije se zove Arterije Carotis Communis – ACC ili zajednicka karotidna arterija. Ona se grana u dvije grane: unutrašnju karotidnu arteriju (arterija carotis interna ACI) kojom se snadbijeva mozak i spoljašnju karotidnu arteriju (arterija carotis externa ACE) kojom se snadbijevaju kosti i mišici glave lica. Dokazano je da su karotidne arterije predilekciona mijesta (takozvane mete) za nastajanje ateroskleroze te se pacijentima kod kojih se otkrije ateroskelroza karotida preporucuje u pregled arterija srca koje imaju zajednicko porijeklo sa karotidama.

shematski prikaz karotidnog stabla

Ateroskleroza / Arterioskleroza karotidnih arterija dovodi do suženja lumena arterije i smanjanja dotoka krvi u mozak( insuficijencija moždane cirkulacije). Ukoliko su na ACC i ACI komplikovani –meki plakovi postoji opasnost od trombo-embolije mozga i infrakta mozga.
Kod pacijenata koji pate od vrtoglavica, nestabilnosti pri hodu, zujanja u ušima, nesvjestica, glavobolja i sl potrebno je ultrazvucnim kolor dopler duplex scan pregledom ustanoviti da li ima ateromatoznih plakova na karotidnim arterijama. Dijagnoza se postavlja pregledom vaskularnog hirurga, ultrazvucnim kolor dopler duplex scan pregledom, laboratoriskim analizama kao i arteriografijom.
Lijecenje zavisi od stepena oboljenja . Lijecenje podrazumijeva promijenu nacina života, smanjenje faktora rizika, dijetetsko – higijenski režim ishrane, endartherectomiu i hiruršku intervenciju (stavljanje grafta ili premošcenje tzv. By-pass.)

Naucnici na tragu PACEMAKERA za mozak

Dok neki znanstvenici pokušavaju shvatiti mehaniku sklonosti epilepticnim napadajima, drugi pokušavaju pronaci nacin za njihovo predvidanje i sprecavanje, objavio je New York Times. Uz pomoc sve manjih i bržih kompjutora, znanstvenici tvrde da ce uskoro moci predvidjeti epilepticni napadaj i razviti malene implantate koji ce ih prekidati elektricnim impulsima ili u mozak uštrcavati malene doze lijeka.

Sve donedavno, znanstvenici su smatrali da napadaji dolaze iznenada, bez upozorenja. Nova istraživanja pokazala su da pocinju malom iskricom aktivnosti, a da im za punu snagu trebaju sati. Napadaji se razvijaju s vremenom, rekao je lijecnik Brian Litt, profesor neurologije na sveucilištu Pennsylvania. Oni ne pogadaju iznenada poput munje, rekao je.

Kad su znanstvenici shvatili da se napadaji sporo razvijaju, odlucili su prouciti zapise moždanih valova, elektroencefalografe (EEG), kako bi pokušali uociti njihove moguce predznake. Poslužili su im EEG-i pacijenata s epilepsijom kojima se ošteceno moždano tkivo planiralo ukloniti operativnim putem.

Standardnim metodama proucavanja EEG-a nisu uoceni nikakvi predznaci napadaja. Obrasci napadaja postali su im jasniji korištenjem metoda utemeljenih na teoriji kaosa. Znanstvenici sa sveucilišta Arizone u prosincu su objavili da mogu predvidjeti više od 80 posto napadaja korištenjem kompjutorskog programa za analizu moždanih valova utemeljenih na teoriji kaosa.

Najave epilepticnog napadaja u prosjeku su se pojavljivale više od jednoga sata prije njegova pocetka, rekao je lijecnik Leon D. Iasemidis. Kazao je ipak da proces nije savršen i da je kompjutor povremeno davao lažne uzbune.

Znanstvenici se nadaju kako bi istraživanja u tom smjeru mogla dovesti do otkrica lijeka za napadaje. Prema rijecima Iasemidisa, predvida se uredaj koji bi automatski otpuštao vrlo malu dozu lijeka protiv epilepsije ili elektricni signal koji bi blokirao napadaj. Taj pacemaker za mozak, tvrde znanstvenici, moguc je za nekoliko godina

Pregled ultrazvukom

Ultrazvuk je zvuk frekvencije jace od 20000 Hz, koji ljudsko uvo ne može da cuje. Svojstvo ultrazvuka da se pri nailasku nailasku na površinu drugih svojstava odbije – reflektuje je iskorišceno za utvrdivanje udaljenosti površine nove sredine (obijekta) i odredjivanja oblika i karakteristika obijekta na koji je ultrazvucni snop usmijeren. Francuski naucnik Lanževenu (Langevinu) 1918 g. koji je primjenio obrnuti piezoelektricni efekat što je omogucilo kontrolisano stvaranje ultrazvucnih talasa. 1880 g. su Jacque i Pierr Currie otkrili piezoelektricni efekat to jest pojavu da neki kristali (kvarc, tumalin, barijum titanat) pod dejstvom mehanickih (npr. zvucnih) oscilacija, stvaraju elektricni napon na svojim polovima. Lanževen (Langevin) je primjenio obrnuti piezoelekticni efekat koji se ogleda u osobini piezoelekticnih kristala da u elektricnom polju podliježu deformaciji a ciji su proizvod mehanicke oscilacije to jest pretvaranje elektricnih oscilacija u ultrazvucne talase.

ultrazvucni aparat

Od tada ultrazvuk dobija široku primjenu u nauci kao što je odredivanje morske dubine, odredivanje udaljenosti obijekata, ispitivanje strukture materijala, omogucavanje hemijskih reakcija kao i široku primijenu u medicini. U medicini se ultrazvuk koristi kao dijagnosticko i kao terapisko sredstvo.

Da li je ultrazvuk djeluje štetno na živi organizam to jest na živu celiju?

Ukoliko je ultrazvuk velikog inteziteta tj. jacine on na organizam ima:

• toplotno dejstvo

• kavitaciono dejstvo

• mehanicko dejstvo

U medicini se koristi ultrazvuk slabe jacine. Eksperimenti kao i klinicko iskustvo nisu dokazali da ovaj ultrazvuk izaziva oštecenja tkiva. Komitet Svjetske Zdravstvene Organizacije je na osnovu dugogodišnjjih ispitivanja i istraživanja dozvolio primjenu ultrazvuka u medicinske svrhe. Ova metoda je bezbjedna i u medicini se može upotrebljavati u pravilnim dijagnostickim i terapiskim indikacijama. Štetno dejstvo ultrazvuka koji se upotrebljava u medicini nije dokazano.


Ultrazvuk abdomena i male karlice

Ovim pregledom se dobija uvid u stanje abdominalnih organa: jetre, žucne kese, pankreasa, bubrega, slezina, mokracne bešike, prostate, uterusa, jajnika. Zahvaljujuci jednostavnost izvodjenja pregleda i neškodljivosti, ultrazvuk predstavlja pouzdanu i efikasnu metodu u otkrivanju oboljenja abdominalnih organa. Da bi se obavio ovaj pregled pacijent ne treba da jede i pije 6-8 sati prije pregleda. Ovaj pregled se radi konveksnom sondom 3.5 – 5 MHz. Za pregled male karlice potrebno je da pacijent na pregled dodje sa punom mokracnom bešikom.

Ljubav – što je to?

Ljubav može postati najsnažnija motivacijska sila za razvoj ili najdestruktivnija snaga u vašem životu – sve zavisi kakvu ste vrstu ljubavi prigrlili.

Ljubav, iako se opsesija cesto brka s njom, u potpunosti se razlikuje od opsjednutosti. Ljubav je obostrana i karakterizira je velika briga i dubina osjecaja za dobrobit voljene osobe.

Opsjenutost je s druge strane stanje kada strastvena ljubav podivlja. Zapocinje iskrom interesa i u pogodnim okolnostima može doseci ogroman intenzitet. Što je najbitnije opsesija se temelji na nerealisticnoj nadi o reciprocnom uzvracanju osjecaja. Pa ce tako svaka beznacajna rijec ili potez objekta (ne osobe, jer njeni osjecaji se ne uzimaju u obzir) naše neuzvracene ljubavi biti krivo protumacena kao znak ljubavi – koji drži na životu nerazumnu nadu. I najmanja povratna informacija, makar bila motivirana sažaljenjem ili taštinom rezultirat ce osjecajem euforije koja se neizbježno pretvara u ocaj i jad. Medutim i opsesija može prerasti u ljubav, naravno, tek i ako se u potpunosti ispuni.

Kako dakle prepoznati je li rijec o zavisnost ili pravoj stvari?

Zavisnost kao ljubav pojavljuje se kada je osoba u potpunosti absorbirana u voljenoj osobi (objektu) jer želi pobjeci inace besmislenoj i nesretnoj egzistenciji. Ovakva opsesija dovodi do zanemarivanja važnih aspekata vlastitog života. Duže odvajanje ili okoncanje veze može rezultirati simptomima odvikavanja slicnim kao kod ovisnika o narkoticima.

Pokušajte se zato prepoznti u ovih 6 klasicnih tipova ljubavi:

1. Eros – kada ljubavnici tragaju za nekim specificnim fizickih karakteristika, strastvena i romanticna ljubav

2. Pragma – kada se potraga za potencijalnim objektom naše ljubavi racionalno razmatra

3. Agape – temeljno nacelna ljubav koja ne ocekuje povrat, nesebicna ljubav

4. Ludus – ljubav prema ljubavi, ljubav je igra

5. Storge – slican dubokom suosjecanju, mješavina prijateljstva i ljubavi

6. Mania – oblik ovisnosti kojeg karakterizira opsesija i ekstremne promjene u raspoloženju koje se krecu od duboke depresije do euforije

Neuzvracena ljubav

Manicni ljubavnici ekstremno su posesivni i zahtjevni. I ako u vezi nisu dva jednako manicna ljubavnika najvjerojatnije ce biti vrlo nezadovoljni. Naime ni jedna druga vrsta ljubavi ne trpi njihovu pretjeranu posesivnost i duboku nesigurnost.

Literatura, glazba i filmovi neprestano oplakuju neuzvracene osjecaje, a sudeci prema psihološkim kolumnama i knjigama za samopomoc problem neuzvracene ljubavi cini se i ozbiljan i vrlo raširen. Daleko cešce nego cemo to priznati pridobiti srce osobe naših snova pokazat ce se nedosticnim i rezultirati velikim bolom.

A kada do bola dode naši osjecaji ljubavi tako se cesto deformiraju u salvu negativnih emocija. U ekstremnim slucajevim osoba ce se u nastojanju da izbjegne neizdrživ bol dovesti do samoubojstva pa cak i do ubojstva voljene osobe (ako nece biti moja nece biti nicija). No cak i u daleko blažim slucajevim neuzvracena ljubav donosi puno boli i može poremetiti svakodnevne aktivnosti. Nažalost tako važna i uobicajena ljudska reakcija nije postala tema dovoljnom broju teoretskih ni empirijskih analiza.

Klasicna neuzvracena ljubav, kako je poznata, ukljucuje situaciju u kojoj jedna osoba strastveno voli no objekt ljubavi ne uzvraca jednakom mjerom. Uvijek je u pitanju intenzivna žudnja za intimnošcu, neodoljiva kognitivna opsesija prema objektu ljubavi i produžen period patnje uzrokovan odbacivanjem i ljubomorom. Pokretacka sila nije seksualno zadovoljenje nego potreba za jednakomjernim romanticnim interesom i odanošcu.

Postoji i drugi tip neuzvracene ljubavi koja ukljucuje drugaciju dinamiku. Uglavnom je rijec o ženama koje ‘vole previše’. Iako ovo iskustvo nije iskljucivo rezervirano za ženski spol daleko je rasprostranjenije baš kod žena. Ovaj tip žena neprestano traži nesretne veze s muškarcima koji su cudljivi, loše naravi, neosjecajni ili cak zlostavljaci. Zanimljivo ali u slucaju da se muškarac reformira i pocne pokazivati ljubav i nježnost žena ga može ostaviti i potražiti novu destruktivnu vezu. Ocito je, ove žene ne zanima reciprocnost osjecaja.

Zašto? Strucnjaci smatraju da ove žene namjerno traže bezosjecajne i destruktivne osobe jer ih je iznimno negativno iskustvo iz djetinjstva ucinilo neprikladnim za bilo kakvu pravu intimnost. Najcešce su odrasle u obiteljima kod kojih je bar jedan roditelj pokazivao znakove nasilja, bezosjecajnosti ili alkoholizma. Ove žene možda žele ponovno proživljavati istu situaciju kako bi sad mogle popraviti što god da je bilo krivo tijekom njihovog odrastanja i zaraditi ljubav koja im je bila uskracena. Još jedna sila koja ih pokrece je potreba da ih netko treba, a koja im daje osjecaj samopoštovanja. Iz tog razloga preferiraju ‘nejednak jaram’ u kojem igraju ulogu spremnog mucenika.

Cilj osobe koja mora biti potrebna nije jedinstvo kao u slucaju klasicne neuzvracene ljubavi vec ispunjnje želje za potrebom, ma koliko nevrijedna i bolna veza u stvari jest.

Treca vrsta neuzvracene ljubavi manje je intenzivna pa stoga i nosi naziv Blaže neuzvracena ljubav. Nju karakterizira osjecaj percepcija da partner ne uzvraca ljubav u jednakoj mjeri. Možda se radi tek o krivoj percepciji ili je rijec o tocnom portretu situacije. U svakom slucaju može doci do osjecaja nezadovoljstva i zabrinutosti. A cak i manji osjecaji nezadovoljstva mogu dovesti do raskida bracnih/ljubavnih veza i utjecati na cjelokupni život neke osobe.

Nažalost velika vecina, onih u vezi ili onih koji za savršenom vezom tek tragaju, još nije naucilo što ljubav jest. Pokrecu nas sebicni interesi i prirodna potreba za osjecajem pripadanja no ono što od drugih zahtjevamo jest nesebicno davanje – agape.

Pusenje steti celokupnom zdravlju

Vecina pusaca je svesna rizika koje izaziva pusenje- rak pluca, emfizem pluca, bronhitisali nisu svesni da pusenje stetno deluje na skoro sve aspekte zdravlja.

Srce

Stetno dejstvo pusenja na kardiovaskularni sistem je visestruko:

-Pusenje smanjuje HDL holesterol (dobar holesterol), cak i kod adolescenata.

-Pusenje smanjuje elasticnost aorte, najveceg krvnog suda sto povecava rizik od stvaranja krvnih ugrusaka i infarkta.

-Pusenje povecava aktivnost simpatickog nervnog sistema, sto povecava stres sistema koji regulise rad srca i krvnih sudova.

-Kod zena je povecan rizik od kardiovaskularnih bolesti usled pusenja jer ono deluje na hormone i prouzrokuje deficit estrogena.

-Oni koji puse paklu cigareta dnevno imaju skora dva ipo puta vecu verovatnocu od nepusaca da dobiju mozdani udar.

Rak

85% obolelih od raka pluca su pusaci, medjutim i ostali oblici raka se cesce pojavljuju kod pusaca. Objasnjenje za ovu tvrdnju lezi u tome sto cigarete sadrze mnogo hemikalija kancerogenog dejstva pa se ostali oblici raka mogu pojaviti usled njihovog udruzenog, kumulativnog dejstva.

Pusenje je odgovorno za 60% od ukupnog broja obolelih od raka usta, grla i jednjaka.
Pusaci imaju vise sanse da obole od leukemije, raka bubrega, pankreasa, besike.
Oko 30% cervikalnih kancera nastaje zahvaljujuci pusenju.

Kosti

Pusenje ostavlja mnoge negativne posledice na kosti. Zene pusaci imaju izuzetno visok rizik od osteoporoze kao i povecane sanse za razvoj reumatoidnog artritisa.

Ostala stetna dejstva

Pusenje povecava sekreciju kiselina, smanjuje kolicinu prostanglandina i bikarbonata sto povecava mogucnost pojave cira na zeludcu.Otezano je zaceljivanje cira na zeludcu i dvanestopalacnom crevu.

Cijanidin, hemikalija otkrivena u dimu cigareta,utice na produkciju hormona tiroidne zlezde sto povecava sanse za pojavu oboljenja tiroidne zlezde.

Okoreli pusaci imaju vise sanse za razvitak katarakte.

Pusaci izgledaju starije od nepusaca sa starenjem dobijaju vise i dublje bore od nepusaca.

Zene pusaci imaju mnogo veci rizik od neplodnosti, pogotovo ako puse vise od jedne pakle dnevno ili su pocele da puse pre 18-te godine.

Hrana koju imunološki sistem ‘ne voli’

Imunološki sistem nije iskljucivo ukljucen u borbu protiv razlicitih bakterija, virusa, patogena, on biva aktiviran i kada konzumiramo hranu na koju smo alergicni ili koju ne podnosimo.

Reakcije na alergene u hrani mogu biti brze, anafilakticke reakcije, ili odgodjene reakcije poput osipa, migrena, slabosti, bolova u misicima… Namirnice koje najcesce izazivaju alergijske reakcije su kikiriki, kravlje mleko, soja, ali svaka osoba je jedinstvena u svojim intolerancijama i alergijama.

Procesirane namirnice te namirnice koje imaju vece kolicine pesticida ili konzervansa mogu takoder biti problematicne za imunoloski sistem. Toksicni metali, naprimer kadmij, olovo i živa, imaju imunosupresivno delovanje.

Najranija istrazivanja vezana uz ishranu i imunoloski sistem bila su fokusirana na malnutriciju (pothranjenost). Od pre je poznato da su pothranjena deca izlozenija riziku razlicitih, ponekad i po život opasnih, infekcija. Protein-energetska malnutricija negativno utice na gotovo sve komponente imunoloskog sistema.

Sadasnja istraživanja usmerena su na proucavanje pojedinih nutrijenata, njihovog deficita i suplementacije na funkciju imunoloskog sistema razlicitih dobnih skupina, osoba razlicitog socioekonomskog statusa te osoba s razlicitim bolestima i specificnim stanjima.

Zanemareni segment zivota

Svakoga dana birajuci hranu koju jedete vi nesvjesno pravite izbor izmedu zdravlja i bolesti, dobrog raspolozenja i mrzovolje. I svakoga dana pruza vam se mogucnost da napravite promjenu koja ce vas povesti ka zdravijem i ispunjenijem zivotu.

Nemojte misliti da ste suvise stari ili suvise mladi za takav poduhvat, ili da ste nesposobni da istrajete na promjenama koje namjeravate da preduzmete. Istrazivanja su pokazala da, dvije trecine stanovnistva razvijenih zemalja, smatra da bi ih promjena nacina ishrane ucinila zdravijim, ali odbijaju da bilo sto ucine usljed nedostatka volje.

Dobro psiho-fizicko zdravlje, kao rezultat pravilne i kvalitetne ishrane, je zaista dobar i dovoljno jak motiv da vas povede na jedno zanimljivo putovanje kroz veoma vazan, a u vecini slucajeva zanemaren segment zivota – a to je ishrana.

I osnovni sastojci hrane

Da biste mogli da se bavite bilo kojim poslom (hodate, radite, sjedite pa cak i spavate) vasem organizmu je potrebna energija, a za njeno dobijanje potrebno vam je gorivo. Isto kao i automobil i vi s vremena na vreme (2, 3, pa i vise puta dnevno) morate da napunite vase rezervoare gorivom a to je – hrana. I kao sto automobil lose radi i na kraju stane kada duze vreme koristi lose gorivo, slicno se desava i u ljudskom organizmu. Zato morate nauciti da pravite dobar izbor.

Jedinica za mjerenje energetske vrednosti hrane naziva se kalorija i govori nam koliko je odredena namirnica jaka, koliku kolicinu dnevnih potreba naseg organizma moze da zadovolji. A dnevna potreba je u stvari dnevna kolicina energije koja nam je potrebna za obavljanje svakodnevnih poslova. Ili kao kod automobila: potrosnja na sto kilometara! I kao sto postoje razliciti modeli automobila koji za istu razdaljinu trose vise ili manje goriva tako i mi sami u zavisnosti od pola, godina starosti, aktivnosti i jos nekoliko drugih faktora trosimo razlicite kolicine energije.

Sastojci koji se nalaze u hrani a daju tijelu energiju su masti i ugljeni hidrati.

Pored energetskih potreba, organizam ima potrebu i za gradivnim materijalom jer neprestano gradi i zamjenjuje stare celije novim. Ovaj gradivni materijal nalazi se u proteinima (bjelancevinama).

Zbog velike vaznosti koju imaju za organizam pogledajmo malo detaljnije osobine gore pomenutih sastojaka.

Vjerovatno ste mnogo puta culi preporuku ljekara ili dobronamjerne savjete prijatelja jedite manje masno, masnoce zivotinjskog porijekla nisu zdrave, masnoca u krvi je opasna…

Da biste razjasnili eventualnu konfuziju i sebi (a i drugima) najbolje je da sami otkrijete sto se krije iza tih cesto ponavljanih fraza vezanih za masti.

Masti predstavljaju vazan sastojak hrane – daju organizmu energiju, ucestvuju u gradi omotaca svake celije i mnogih hormona i sluze za rastvaranje nekih vitamina. One su najkaloricniji sastojak namirnica kojima se hranite i 1 gr sadrzi 9 kalorija.

Iako imaju tako vaznu ulogu u organizmu, veca kolicina masnoca koje unosite je nepotrebna i ona je dio vaseg jelovnika samo zato sto daje prijatan ukus hrani koju konzumirate.

Za neupucenog i neopreznog korisnika masnoce su i vrlo opasan sastojak hrane koji ga moze odvesti u razne bolesti ukljucujuci gojaznost, oboljenje bubrega, dijabetes, srcana oboljenja kao i neke oblike raka! Pretjerano konzumiranje masnoca smatra se uzrocnikom najveceg broja degenerativnih bolesti u zapadnim zemljama!

Masti mozemo grubo podjeliti na: zasicene i nezasicene.

Zasicene masnoce

Zasicene se nalaze u zivotinjskim namirnicama kao sto su meso (stocno, zivinsko), neke vrste ribe, mlecni proizvodi i jaja.

Uticaj ovih vrsta masnoca na zdravlje je veoma veliki (i veoma stetan!) i moze se ilustrovati na primeru holesterola. Holesterol je supstanca koja se nalazi samo u namirnicama zivotinjskog porekla, slicna je vosku, a u organizmu se koristi pri metabolizmu celija i kao osnova mnogim hormonima. Kada jedete hranu bogatu zasicenim masnocama (recimo jedan lep kotlet, ili nekoliko jaja na oko), kolicina holesterola u krvi postaje veca, i time se povecava i kolicina cestica masnoce koje se nalaze u vasem krvotoku i koje pocinju da se taloze (lijepe) u zidovima krvnih sudova i da ih polako suzavaju. Sto ovaj proces, (poznat kao ateroskleroza), vise napreduje (tj. sto redovnije jedete vasu, tako privlacnu, masnu hranu), to se vasi krvni sudovi sve vise suzavaju i krv i kiseonik imaju sve vise smetnji da dodu do pojedinih tkiva i organa sto uzrokuje njihovu slabiju ishranjenost. Na kraju moze doci do potpunog zacepljenja jednog ili vise krvnih sudova. Tkiva koja su ovi krvni sudovi snabdevali krvlju i kiseonikom pocinju da odumiru i kada su u pitanju srce i mozak moze doci do srcanog napada ili izliva krvi u mozak. I tako se vas ukusni, masni zalogaj pretvorio u mjesece mukotrpnog oporavka od nekog srcanog ili mozdanog oboljenja (ako ste imali srece, jer posljedice mogu da budu i gore). Ovaj proces talozenja traje godinama i sa svojim polaganim nastupom s pravom nosi epitet tihog ubice. Moze se slobodno reci da vas redovno konzumiranje vecih kolicina zivotinjskih masnoca polako ali sigurno ubija. Pored tog sporog i opasnog procesa ateroskleroza vam takode ne dozvoljava da radite prema vasim optimalnim mogucnostima, da vam misli budu bistre i da budete u dobroj formi. I ne zaboravite: ovo je samo jedna sa spiska bolesti prouzrokovanih prekomjernim unosenjem masnoca zivotinjskog porjekla.

Medutim, evo i jedne ohrabrujuce informacije: Proces talozenja masnoca moze se spreciti pa cak i preokrenuti u suprotnom smjeru samo prostom promjenom nacina ishrane i smanjivanjem unosa zasicenih masnoca! Nezasicene masnoce u ovom procesu mogu odigrati veliku ulogu.

Nezasicene masnoce

Najcesce se nalaze u povrcu, biljnom ulju i mnogim vrstama ribe i veoma su korisne za organizam jer povecavaju izlucivanje holesterola preko debelog crijeva i tako smanjuju njegovu koncentraciju u krvi. Takode smanjuju i nivo ateroskleroze u koronarnim arterijama koje su zaduzene za ishranu srca. Medutim, i nezasicene masti treba stedljivo koristiti. U principu danas vazi pravilo da treba biti oprezan sa bilo kojom vrstom masti i namirnica koje ih sadrze!

A sada – iznenadjenje! (Trans masne kiseline)

Sto mislite koja namirnica sa velikim sadrzajem masnoca, ubjedljivo drzi prvo mjesto po stetnosti koju nanosi ljudskom organizmu? Da li je to cista svinjska mast, ili mozda neki drugi zivotinjski proizvod bogat masnocama? Odgovor ce vas mozda iznenaditi: prvo mjesto po stetnosti drze namirnice bogate tzv. trans masnim kiselinama a to su cvrsti margarini i biljne masti. Sigurno se pitate kako je to moguce kada je margarin sve do skora bio slavljen kao izuzetno zdrava i korisna namirnica. E, pa u meduvremenu su zavrsena obimna naucna istrazivanja koja su nedvosmisleno pokazala i dokazala da su masnoce iz cvrstih margarina i biljnih masti dva puta losije od zasicenih masnoca. Zasto je to tako opet mozemo vidjeti na primjeru holesterola. Uprosceno receno postoji vise tipova holesterola od kojih su dva izuzetno znacajna za nas krvotok, a to su HDL (popularno nazvan dobar holesterol koji smanjuje rizik od nekog oboljenja srca i krvnih sudova) i LDL (popularno nazvan los holesterol koji povecava rizik oboljenja srca i krvnih sudova). Pogledajte sledecu tablicu u kojoj je prikazano kako pojedine vrste masnoca uticu na nivo holesterola i sve ce vam biti jasno:

Tip masti Nivo holesterola u krvi LDL (los) HDL (dobar)

Mononezasicene (Maslinovo ulje) spusta podize

Polinezasicene (Biljna ulja) spusta ne djeluje

Zasicene (Maslac, Mast) podize podize

Trans masne kiseline (Margarin,Biljne masti) podize spusta

Dakle, trans masne kiseline koje se nalaze u margarinima i biljnim masnocama ne samo da podizu nivo loseg holesterola vec spustaju nivo dobrog! Kako je uopste doslo do toga da jedna od najzastupljenijih i najhvaljenijih namirnica dospije na jednu vrstu stuba srama? Vise rijeci o tome bice u odjeljku o margarinima i biljnim mastima.

1...1.9581.9591.960...1.977Stranica 1.959 od ukupno 1.977
Prodaja stanova - Europolis Nekretnine Beograd | Aparat za vodu uz dostavu
Tekstovi na www.topvita.info nemaju funkciju davanja medicinskih saveta ili uputstava o medicinskom tretmanu bolesti, korišćenju medikamenata i parafarmaceutskih proizvoda, niti njihove direktne promocije. Oni nisu ni sugestija za specifične oblike lečenja. Informacije koje se na ovom sajtu nalaze su u funkciji dopunske informisanosti posetilaca sajta u oblasti ekologije, zaštite životne sredine, pravilne ishrane i održavanja psihofizičke kondicije. One nisu zamena za lekarsku ili pomoć drugih stručnih lica i ovlašćenih ustanova.
Facebook Twitter